Print Friendly, PDF & Email

»Slušaj, Ilija. Ovo ti je kobasica od divljeg zeca. Nisi to nikad kušao. Sad je vrime. Ali nemoj puno. Stavija sam unutra malo ljute paprike pa pecka.«

Gledao ga je s nerazumijevanjem. Svog oca. Kakav sad divlji zec i kobasica? A vani je tako lijepo, nakon zimskog nevremena zasjalo sunce i baš bi bilo izvrsno malo prošetati i poigrati se.

»Što me tako gledaš? Ha, ha. Ne sjećaš se kad sam se ono jesenas vratio iz lova i donio toga divljeg zeca i onoga ranjenog orla. Kasnije sam dodao još zečeva i...«

Ilija ga više nije slušao. Ta kako se ne bi sjećao. Gdje li je sad njegov orao? Možda negdje u ovoj prekrasnoj divljini.

Izišli su bili, naime, onako obiteljski malo u planinu. Kao i mnogi drugi. Nedjelja, nazočili sv. misi i onda na odmaranje. Roditelji od posla, djeca od školskih obveza. Roštiljanje, igra i tako vrijeme prolazi.

A to s orlom baš je bilo zanimljivo. Ćaća mu je pričao da ga je ulovio sasvim slučajno. Čekao divljeg zeca, dočekao ga, opalio i imao je što vidjeti. Zec leži mrtav, a kraj njega ranjen orao. Krilo mu se objesilo. Brzo je shvatio što se dogodilo. Obojica su lovila toga zeca, samo što je ćaća bio brži te iznenadio ovoga drugoga unatoč njegovim letačkim sposobnostima. I što sad? Zeca svakako treba uzeti, a orla... Odlučio ga je ponijeti Iliji. Možda su čak i vrsnici. Nije se dobro razumio u orlovske godine, ali mogao bi imati tu negdje 10-ak godina. Neka se on pobrine za njega.

I zaista se brinuo, iako ga je orao nepovjerljivo motrio. Čim bi mu se približio odmah bi prema njemu ispružio kljun i pandže. Sreća da mu je ćaća sve prije objasnio, pa se čuvao. Nadoći će on, mislio je u sebi. Najgore je bilo kad mu je ono na početku počeo čistiti ranu. Pa još kad ju je zalio rakijom. Činilo se da će se orao istrgnuti, iako je bio svezan, i napasti sve oko sebe. Ali ćaća ga je dobro držao te je sve prošlo u redu. Kasnije su se odmakli od njega i gledali ga smiješeći se. I on je gledao njih polako se smirujući. Valjda nije samo zbog sputanosti, nego i jer je shvatio da mu žele dobro. Kako mu je krilo prizdravljalo, Iliji se činilo da on to upravo tako osjeća.

U međuvremenu je malo na internetu čitao o orlovima. Pronašao je da mogu živjeti čak 70 godina. Poput djeda Nikole. Međutim, to ovisi od toga hoće li se promijeniti kad imaju 40 godina (kao moj ćaća, zahihotao se), jer mu kandže više nisu oštre, kljun mu se objesio, krila oteščala. Tada mora otići u gnijezdo, tamo sjediti i kljucati kljunom o kamen da mu otpadne i naraste novi, nakon toga mora iskljucati svoje stare kandže i čekati da narastu nove, onda njima očistiti svoja krila od starih pera i na kraju je preporođen. Ne će krepati, nego će nastaviti dalje živjeti.

»Pa nešto smo mu slično mi učinili kad smo ga liječili«, sinu Iliji. »Znao je on to i zbog toga je mirovao kad smo ga puštali i napravio zahvalan krug iznad nas, ili čak dva, ne sjećam se više. Tek nakon toga odletio je visoko i nestao.«

Razmišljao je o svemu ovomu Ilija dok je nesvjesno zurio u nebo. Neka je velika ptica proletjela. Je li to njegov orao?

Miljenko Stojić

Cvrčak, VII., 30, Čitluk, svibanj-lipanj, 2017., str. 18.

Osobno