Print Friendly, PDF & Email

Stajao je Tomo sam pokraj puta. Napisao je domaći uradak, pripremio sve za školu i sada je izišao vani malo se odmoriti. Razmišljao je kako bi bilo lijepo da ima nešto novca za kupiti... Ali nije imao. Roditelji su naporno radili kako bi prehranili i školovali njega i njegovu braću i sestre. Znao je to i bio im je zahvalan. Ali ipak, da je...

»Kud si se zagledao«, prenu ga Ranko.

»A, ništa, gledam u ono cvijeće«, odgovori smeteno.

»Kakvo cvijeće, vidiš da tamo nema ništa, ono ti je sama travuljina. Da nisi nešto bolestan ili da nisi nešto skrivio«, podbode ga.

»Nisam, sve je u redu, samo...«, ostao je neodređen.

»Ajmo mi malo prošunjati okolo, ima još do škole.«

Ni Ranku nisu cvjetale novčane ruže. Ali Tomo je čuo da se dobro snalazio i uvijek je imao dovoljno u džepu. Po selu se pričalo kako zna ukrasti, prevariti. A i on se imao prilike uvjeriti u takve priče. No, što da radi? Susjed mu je, idu zajedno u školu, a zna mu priskočiti i u pomoć kada ga napadnu drugi dječaci. Čak podijeli ono što ima s njim. Zbog toga su njegovi osjećaji prema njemu uvijek bili podijeljeni.

Otišli su do one stare napuštene, napola porušene kuće. Kroz prozore je izbijalo raslinje. Znali su ovdje raspredati tko je tu živio, zbog čega je kuća dospjela u ovakvo stanje. Ispitivali su roditelje o tomu, oni bi im ponešto pripovjedili, a onda bi oni od toga sastavljali priču. Malo bi nadodali i svoga tako da je uvijek bilo zanimljivo. Mašta bi slobodno radila pa dokle se stigne.

»Nego...«, poče nešto Ranko zaobilazno.

»Što, nego?«

»Ma ništa, nešto razmišljam o tomu kako smo mi ministranti baš jadni. Služimo u crkvi, a nikada ništa, osim ponekada koji keks.«

Da, bili su ministranti, obojica. Selu za Tomu nije bilo čudno, ali za Ranka... Vrtjeli su glavom i govorili da od njega nikada ništa ne će biti, uzalud se fra Dario trudi.

»Nije baš tako. Idemo li na razne izlete, kupio nam je loptu, počasti nas i sokom, uvijek je spreman...«

»Ma pusti ti to. Što nam ne dadne ponekada nešto love? Onda bih ja sebi kupio što mi treba. Najbolje se sam snaći. Idemo nas dvojica sljedeći put kad budemo ministrirali malo »obrstiti« ono što smo skupili za milostinju. Ti samo stani da se ne vidi, a ja ću...«

Tomu je nešto presjeklo po prsima. Ne bi bilo loše... Onda se prisjeti svega što je učio, što je razmišljao, a sjeti se i rečenice svoje bake kad bi nešto odbijala.

»Hajde ti svojim putem«, reče odrješito Ranku i krenu prema kući.

Ranko je dugo gledao za njim. Borio se oko toga tko je ispravnije postupio. On ili Tomo? Naposljetku slegnu glavu i zaputi se kroz selo.

Miljenko Stojić

Cvrčak, VIII., 29, Čitluk, ožujak-travanj, 2017., str. 18.

Osobno