Print Friendly, PDF & Email

Još se smijem i ruke su mi nestašne, ali nadam se da će ovaj tekst ispasti kako treba. Čuo sam, naime, jednu pošalicu. Ona kaže da je neki ravnatelj škole prigovorio profesoru kako kasni na predavanje. On je skrušeno dodao da je to tako, ali i da zbog toga ode prije sa sata pa je sve u redu. Da ne povjeruješ! Zamijenio pajdo prava značenja stvari.

Sve me ovo podsjeća na onaj trenutak kada u ožujku i listopadu kazaljke sata gonimo naprijed i nazad. A mogle su mirne duše stajati tamo gdje su i bile. Kao, time imamo više danjeg svjetla za rad pa trošimo manje goriva i tako čuvamo naš okoliš. Nekako mi se čini da bi o tome zapravo prvi trebali progovoriti poljodjelci. Njihova leđa sunce prži dok rade na poljima. A oni rekoše da im krave daju manje mlijeka kada počnu te igre sa satovima. I sad ti odluči tko je pametniji: te krave ili oni koji u svojim udobnim uredima smišljaju ovakve odredbe.

Bilo kako bilo ja sam za to da se te kazaljke ne diraju. Taman se privikneš na jedan životni ritam, a ono dolazi drugi te opet ispočetka. Liječnici, ne više krave, kažu da to nije dobro za naše tijelo. Remeti se biološki sat koji otkucava u našoj nutrini. Istina, nije to tik-tak, kao što su nekada otkucavali naši satovi, nego onako nečujno poput sata na mobitelu, ali dobro se opazi na živcima. Poblesave, recimo to jednostavno. Naravno da tada nije dobro. Čovjek se ne može vladati kako treba i nastane rusvaj, i u njegovu tijelu i u okolini. Loše, ljudi moji!

Dobro se, nekada znalo, posebno ljeti o čemu ja ovo pričam. Naročito tamo gdje se sadio duhan. Hercegovina ga je bila puna dugo vremena. Oko njega posao je trajao gotovo čitavu godinu. I nisu samo radili stariji, nego i djeca. Na kraju je bilo vrlo malo koristi od svega jer je država taj duhan slabo plaćala da bi ona na njemu što više zaradila. Neki su ga krijumčarili pa ih je onda hvatala milicija. I u svoj toj gunguli djeci je najviše bilo do sna. Uvečer bi htjela ostati mrvicu duže budna, da se odmore od dnevnog posla i malo razonode, a ujutro rano roditelji bi ih dizali iz postelje da krenu za svojim zadatcima. Pušači o svemu ovome vjerojatno ne razmišljaju, ali stvarnost je bila takva.

Danas su, hvala Bogu, drukčija vremena. No, i dalje treba nastojati da nam kazaljke onoga našega životnog sata budu dobro ugođene. Da bi se to dogodilo, mora ih pokretati neka snaga. Baš sam maloprije prošao pokraj jednog zidnog sata koji samo stoji. Kazaljke se objesile poput ušiju djeteta kada nešto veliko skrivi. Ne znam što mu je točno, samo se više ne čuje njegovo kucanje. Šteta. Tako bi lijepo razbio tišinu prostora kojim sam došao do svoga računala gdje sada ovo pišem.

Ne znam što će biti u budućnosti s ovim mijenjanjem računanja vremena. Neki se već prse da će to vrlo brzo privesti kraju. Što god bilo, mi idemo naprijed. Naše kazaljke sata otkucavaju i polako nas približavaju Bogu. Ugledat ćemo ga jednoga dana. Vrijeme će nam tada biti zapravo trenutak. Koliko god ga bude brzo će proći jer Boga volimo i on voli nas. Šteta što to svi ljudi ne znaju, odnosno ne žele znati.

Miljenko Stojić

Cvrčak, VII., 27, Čitluk, studeni-prosinac, 2016., str. 18.

Osobno