Print Friendly, PDF & Email

Zamirisala jesen, djeca pošla u školu, nestalo vrućina. Sunca još ima dovoljno i dobro je. Može se živjeti. Dok ne počnu kiše i snjegovi, još će stara lopta moći poslužiti. Trebat će kupiti novu, ali najprije se mora skupiti nešto novca. Odnijelo ga ljeto, sladoled, kolači, sokovi i tako to. Ne ćemo sada sve nabrajati.

U mjestu nema nečega posebno novoga. Rekli su da će praviti spomenik onim palima u Drugom svjetskom ratu i poraću, ali ga još nisu napravili. I njima nedostaje novca. Ma daj! Glupo je uskraćivati novac za ono što nam svima treba. A takvi spomenici nam trebaju. Moramo znati što je bilo prije. Za to je posebno zagrijan Pero. Kaže da će nakon pučke i srednje škole ići učiti povijest na sveučilištu. Jest to još malo daleko, ipak dobro je se odmah spremati. Nešto slično kao u školskom gradivu.

Na vrijeme ga počneš svladavati i onda uvijek mirno spavaš. Ne bojiš se provjere znanja. Vidjet ćemo što će od Pere i njegova učenja biti. Nadajmo se da će jednoga dana postati veliki povjesničar i svima nam razjasniti te zamršene povijesne događaje, barem što se tiče naših krajeva. A to mnoge zanima, bez obzira voljeli povijest ili ne.

Dok on to izuči i dok se naše mjesto pokrene, snaći nam je se s dvojicom novih u razredu. Kažu da su im se obitelji preselile ovamo u potrazi za poslom. Malo mi to sve čudno. Ta jučer su neki naši otišli u inozemstvo trbuhom za kruhom, kao se obično kaže. Očito da se ljudi snalaze na različite načine i što jednome odgovara ne odgovara drugome. Neka im bude kako žele, što ja tu mogu.

Ova dvojica se zovu Filip i Blago, a mi smo ih odmah prozvali Lolek i Bolek, po onom starom crtanom filmu. Bio je neki dan na televiziji i netko se od nas toga dosjetio. Baš su ponekada smiješni. I imaju neke druge navike nego mi. Međutim, brzo su se uklopili. Gledali su što mi radimo i tako se stali ponašati. Pričali su nam o svome kraju, mi smo njima pričali o svome i bilo je zabavno, ne treba dušu grišit rekla bi moja baka. Možda ih ne budemo više zvali Lolek i Bolek, vidjet ćemo. Neka još malo dok zaista shvatimo kakvi su. Dotle će se vjerojatno i oni usuditi nas zvati nekim drugim imenom nego što nas sada zovu pa ćemo i mi morati popustiti. Počinjem shvaćati što mi je ćaća pričao. Najprije sam mislio da je popuštanje znak slabosti. Sad shvaćam da nije svako popuštanje upravo to. Ovisi o čemu se radi. Ne ću razbijati glavu o tome. Ostavit ću je za matematiku, biologiju, povijest... Bit će toga dosta. Moram sve dobro svladati. Obećao sam sebi da se ne ću zafrkavati. To sam prošle godine činio pa umalo nisam završio na popravnom. Bože sačuvaj! Drugi se kupaju, a ja da bubam školske predmete. Da ne bi. Bolje ih bubati dok je vani hladno i nije prikladno za igru. Ljeto mi mora biti slobodno.

Ne znam što bih više rekao. Prošle noći sam malo više igrao neke igrice na računalu pa mi se sada spava. Činile mi se nove, zanimljive, i ja ostadoh bez sna. Nema to smisla. Davno sam čuo: sve treba u svoje vrijeme. Ne izgleda to ludo, koliko vidim. Ajde zbogom, rekli bi ovi novi.

Miljenko Stojić

Cvrčak, VII., 26, Čitluk, rujan-listopad 2016., str. 18.

Osobno