Vidim da čudno pogledavate nakon što ste pročitali naslov. O čemu li ću to ja vama sada govoriti? O Indijancima i kaubojima, ili nekom drugom? Niste pogodili. Da vam pomognem. Proljeće polako prelazi u ljeto, mi bivamo stariji... Opet se mrštite. Ništa ne shvaćate. Moram se malo nasmijati. Ta ne treba priču shvatiti odmah na početku. Ona nas najprije uvede u ono o čemu će se govoriti, pa nam onda to donese pred oči i na kraju nam dadne primjeren zaključak. Tako su mene učili u školi, a kako vas uče to vi sami znate.

Ma, radi se zapravo o podizanju zida oko vrta. Susjedima Nikolićima palo na pamet da taj zid bude od lijepog kamena, lijepo napravljen, a ne samo onako zbacan. Nisu oni bili neuredni i lijeni do sada, nego se do njega protezala šikara, koju opet nije bilo zgodno dirati. Priječila je da se urušava nasip iznad kojeg je izgrađen jedan lijep park. No, kako je šikara tu već duži niz godina raznorazna stabla, a i grmlje, korijenjem su učvrstili zemlju i došlo je vrijeme sve to malo urediti. Pomagali su im u tome i Kreja, i Dragan, i Mate, i... Uglavnom, svatko je svojski radio da se to što prije dovrši i da vrt zasja u svoj ljepoti.

Sve je išlo jednostavno i razigrano do onoga trenutka dok se nije pojavio on, neprijatelj. Izlizao je iz one šikare. Crnostrik. Zmija. Svi su skočili kao opareni. Kad su se pribrali, potražili su tanku šipku, onu koja se ne lomi kad njome po nečemu udariš. (Ne ću sada pitati sliči li onoj kojom vas roditelji znaju kazniti kad stvarno pogriješite i durite se da ste u pravu.) Moram reći, crnostrik jest opasan, ali sa šipkom nije imao nikakva izgleda. Čini mi se da je Kreja bio onaj koji mu je došao glave. Ne će on više nikoga plašiti. Da je pametan, bježao bi od ljudi a ne bi ih ujedao i slao u smrt. Poslije su razni dolazili gledati ga te su raspravljali ima li još takvih druškana u blizini. Bilo ih ili ne, morat će napustiti ovo mjesto, jer uređivanje napreduje svom parom.

Što se može, zmije vole sunčana mjesta. Nešto kao u onom zemaljskom raju. Stvarno je tamo bilo lijepo. Bog stvorio taj vrt i u njega stavio čovjeka. Uživaj, igraj se, veseli se. Međutim, prevari ga oholost. Zlo u obliku zmije šapnu mu da bi mogao biti poput Boga ako hoće i on pomisli zbog čega ne bi bio. Ne samo da pomisli, on to i pokuša. Tim činom svoju nutrinu, svoju dušu, učini šikarom. Poče tamo svašta rasti. Samo za razliku od ovozemaljske šikare to ne učvršćivaše tkivo njegove duše, nego ga razaraše. Naravno da ju može ukloniti ako hoće. Svatko pametan će to učiniti, a one druge, i dalje ohole, čeka pakao. To je tako, nikako drukčije.

Bit će lijepo sjesti na zidić oko vrta, prošetati malo šetnicom koja će također biti izgrađena, polizati sladoled kad zvizdan upeče, i puno toga još. Pričekajmo samo da se taj zidić dovrši i onda krenimo u život, rekao bi kum Jurica.

Miljenko Stojić

Cvrčak, VI., 2, Čitluk, svibanj-lipanj 2016., str. 18.; Suvremena pitanja, XI., 22., Mostar, prosinac 2016., str. 154. – 155.