Sjedio je Petar na zidu i slušao dernjavu malog Jozana, tako su ga zvali. Naćulio je uši i saznao da ne želi s bakom u branje mahovine. »A budale čovika«, pomisli u sebi i odmah se pokaja. Ne valja tako govorit drugome. Javi se baki kao dragovoljac i Jozanova muka prestade. Čak se kiselo i nasmiješio, kao, eto, pobijedio je.

Petar je dobro znao kamo ide. U onu njihovu šumicu gdje se tako ugodno može nadisati svježeg zraka i, naravno, nakupiti prelijepe mahovine za ovogodišnje jaslice. Nije, naime, očaravajuće kad ona miriše na trulež. Brrr.

Još mu je u glavi lanjski hod ovamo, isto tako s bakom Ksenijom. Ispričala mu je usput jednu zanimljivu priču? Hoćete li je čuti? Može, ali u skraćenoj inačici, jer mahovina čeka. Ona ide ovako. Bile četiri svijeće. Gorjele su polako u tišini. Onda jedna koje je nosila ime Mir reče da nema više smisla da gori, mir tako ugrožavaju u svijetu, i ugasi se.

Druga, imenom Ljubav, izjavi da se ljudi međusobno ne vole, pa se i ona ugasi. Svijeća imenom Vjera nadoda da su ljudi površni, baš ih briga za sve, stoga nema smisla da više gori. Uto uđe dijete i zaplaka kad ugleda tri ugašene svijeće. No, javi se četvrta, imenom Nada, i utješi ga riječima da ništa nije izgubljeno. Njome može ponovo upaliti one tri ugasle. I bi tako. Dijete je sjalo radošću. A sjao sam i ja kad mi je baka sve to ispripovjedila, jer sam se sjetio da bih ponovno mogao popraviti svoje ocjene. Bilo ih je nekoliko stvarno loših. Dogodilo se i gotovo. Bojao sam se da roditelji ne saznaju i sad mi je baka dala ideju.

Stvarno smo ovaj put donijeli dosta mahovine. Nema veze. Dat ćemo dio i susjedima ako ju trebadnu. Oni nemaju šumicu pa im je teže negdje je priskrbiti.

Jozan je kao miš gledao iz prikrajka kad smo se vratili. Vidio sam da mu je žao što je onako naglo postupio. Trebao je malo razmisliti, ali nije. Počeo se polako prikradati kad smo stali praviti jaslice. U jednome trenutku, da bih ga malo podučio ponašanju, rekao sam mu da se ne približava. On je samilosno pogledao u baku. Ona mu je namignula da može pa nam se tiho priključio. Više se nije derao. Naravno, primili smo ga, shvatio je da je pogriješio i idemo dalje. Ne treba pamtiti nepotrebne stvari.

Kuća je mirisala mahovinom, činilo mi se ljepše nego bor koji smo nakitili. To je valjda zbog bake. Nekako je uvijek dobra s nama djecom. Nismo ni mi loši s njom, samo nam se dogodi od vremena do vremena da nešto krivo napravimo. Na kraju krajeva nije ni čudno. Ta nemamo mi godina kao ovi odrasli da znamo kako sve ide u ovome svijetu. I oni su bili u našim godinama i oni su išli u školu. Zbog toga nema smisla da na nas gledaju s visoka. Nego, idemo si svi međusobno pomagati i to je najbolje. Recimo kao u Isusovu primjeru. Kad je bio mali, onda su se stariji brinuli za njega, kasnije je on preuzeo brigu za sve njih. Prekrasno!

Miljenko Stojić

Cvrčak, V., 22, Međugorje, studeni-prosinac 2015., str. 18.; Suvremena pitanja, XI., 22., Mostar, prosinac 2016., str. 153. – 154.