Print Friendly, PDF & Email

Ljeto je bilo pri kraju. Ali sunce je i dalje nemilosrdno grijalo. Istina nešto manje nego u srpnju. Samo, komu je to važno kada je ionako prevruće? Baš pravo vrijeme za kupanje.

Ivana se radovala moru, plivanju, šetnji, ma svemu što miriše na Jadran. Samo ju je mučila jedna velika briga. Nije znala komu ostaviti Tigra. Dobila ga je jednoga dana od tetke iz Cavtata i otada su, moglo bi se reći, nerazdvojni. Kud god ona, eto ti i njega. Naučila se na njega i on na nju. Mora se priznati, dobro su slušali jedno drugo. Kad bi mu ona nešto zapovjedila, smjesta bi je poslušao, kao da je neko ljudsko stvorenje. A kada bi on bio zbog nečega živčan, ona je znala da ga ne smije dirati, da ga mora pustiti na miru. U početku to nije znala pa joj se dogodilo da je zaradila i koju šaru po tijelu. Imao je oštre kandže, on, njezin mačak. Kasnije bi joj se umiljavao, ali su šare ostajale neko vrijeme. Očito svaka je škola skupa.

Stvarno što s Tigrom? Baki i djedu nekako je išao na živce. Govorili su da ga manje treba hraniti, da ga mora pustiti da okolo sam traži hranu, kao svi drugi mačci. Međutim, ni to im nije uvijek bilo pravo. Znao bi Tigar uloviti nekog velikog miša, zmiju... i onda to ostaviti pred vratima. Oni bi se zbog toga ljutili, nikako im nije išlo u glavu da se on to samo želi pohvaliti i ništa više.

Odlučila je. Ostavit će Tigra susjedi Ani. S njom je uvijek bila dobra, uz to i sama ima u svojoj kuću mačaka. Tigru će zacijelo biti dobro, ma što dobro, odlično.

Smišljeno, učinjeno. Ana je brzo pristala. Kad mogu druge mačke, može i Tigar. Uostalom, ne će sve dugo trajati. Vratit će se Ivana i njezini brzo s mora. Ta nije to sve preko bijela svijeta. Bog je nama Hrvatima dao more takorekuć pred nosom. Zamislimo da smo negdje u Rusiji, Poljskoj, Češkoj... koliko bi nam bilo potegnuti do mora? Tako je nekako tekao razgovor između Ivane i Ane.

Na moru je zaista bilo divno. Njegova bistrina, bjelina pijeska, borovi i drugo raslinje, ma milina jedna. Zaista nas je Bog volio kad nam je sve ovo dao. Uživala je Ivana odmor punim plućima.

Unatoč svemu nije mogla ne misliti što je s njezinim Tigrom. Paze li na njega, ima li dovoljno hrane...? Molila je nekoliko puta tatu da nazovu Anu, a on se uvijek pritom ljutio. Ne treba joj dosađivati, odgovorna je ona, a i telefonski impulsi nisu jeftini. Zbog toga se jednoga dana odrekla sladoleda, sama kupila telefonsku karticu i nazvala Anu. Time si je priskrbila nevolje. Tata je ubrzo saznao za to. Nije joj bilo jasno otkuda, vjerojatno mu je Ana rekla. Nije lijepo što ju je izdala. Onda se sjetila da od nje nije lijepo što roditeljima nije rekla za telefonsku karticu. Neprestano su je učili da ne smije ništa skrivati, da su oni složna obitelj i da sve zajedno dijele. Eh, da, lako je njima kad su odrasli, ona tek polako mnogo toga uči.

Negdje tamo pred kraj ljetovanja ponovno je nazvala Anu. Sve je teklo u redu, dok nije upitala za Tigra. Tada se Ana nekako spetljala, ili se barem to njoj tako činilo. »Ma, ne, sve je u redu, Tigar je onaj stari«, mumljala je nešto takvo Ana.

Dani su joj sada zaista sporo prolazili. Jedva je čekala da pođu, unatoč svoj ljepoti okoliša. Ona mora vidjeti svoga Tigra.

Vozilo nije ni stalo pred kućom, a ona je požurila van. Zaradila je ponovno oštar prijekor roditelja. Mogla se ozlijediti. Shvatila je i sama, ipak nije marila. Gdje je Tigar?

Dotrčala je do Anine kuće. Gledala je okolo, Tigra nikako nije mogla vidjeti. Zapitala je nju što je s njim, zaboravivši da ju je prije trebala pozdraviti. »Tu je negdje«, govorila je ona i zvala Tigra. I pojavi se on u jednom trenutku. Obadvoje su se obradovali. Stala ga je mazati, na što on u jednom trenutku bolno zamjauka. Što je sad? Pozorno ga je gledala. Sve je u redu..., ne, nešto nije kako treba s repom. Bio je nekako skvrčen, prebijen, prelomljen..., ni sama nije znala kako to opisati. Uputila je prijekoran pogled Ani. Ona je samo slegnula ramenima i počela nešto pričati što Ivanu nimalo nije zanimalo. Uzela je Tigra i pravac kući.

Zatvorila se u sobu. Zajedno s Tigrom. Zaboravila je zaključati vrata pa su ubrzo došli roditelji. Već su sve znali. Izgrdili su je što se tako ponijela prema Ani. Nije ona kriva. Tigar je jednoga dana nekamo otišao i vratio se takav kakav je sada. Nitko ne zna njegov jezik da bi ga upitao gdje je bio. To ju je malo nasmijalo u srcu. Pomakla je glavu. Roditelji su znali da će opet sve biti dobro. Za svaki slučaj nadodali su da će joj pomoći izliječiti Tigra. Momčina je on, ne predaje se tako lako. Ana je na to živnula i oboje ih zagrlila.

Imali su pravo. Zbog njihove pozornosti Tigru je pošlo bolje. Jedino se Ani nije sviđala što su ga djeca u ulici prozvala Indijancem. Kakve to veze ima s njim i njegovim sada neobičnim repom? Ipak bilo kako bilo, Tigar je još bolje lovio nego prije. To se onda svidjelo ukućanima pa su ga i oni više voljeli. Ana je naravno bila presretna. Njezin Tigar glavni je mačor u kući, ma što u kući, u ulici, u gradu, u pokrajini, u državi, u svijetu, u... nije znala gdje to još. Svejedno, neka je on samo živ.

Miljenko Stojić

Cvrčak, VIII., 36, Čitluk, rujan-listopad, 2018., str. 20.

Osobno