Print Friendly, PDF & Email

Anita je žurila putem. Rekla je Maji da će doći na vrijeme. Red je, prijateljice su. Ne samo ponekada, nego uvijek. Posebno se to treba vidjeti sada. Maju je nešto stisklo u grlu, liječnik joj propisao neke lijekove i rekao joj da još određeno vrijeme ne smije vani. A sunce tako grije. Baš je taj liječnik... Ipak, kako da on postupi drukčije? To je put k ozdravljenju.

Umovala je ona tako i ni sama ne zna kako se odjedanput nađe na ledini. Samo je upamtila režanje i Šarkov rep. Očito je nešto ganjao. Bila je ljuća na njega nego ikada prije. Pa mogao ju je zaobići, a ne ovako! Pogledala je prema desnoj ruci. Naravno, torte nigdje. Tu je bio samo još onaj njezin držač. Sjela je. Što će sada? Vidjela je tortu nekoliko koraka od sebe zalijepljenu za zemlju. Trebalo je samo još koju stotinu metara i sve bi bilo u redu.

Ustala je i pošla prema Anitinoj kući k'o pokisla kokoš. Sve joj je propalo. Njezina majka ju je nakon pozdrava odmah stala brisati. Pitanja su tek kasnije počela pljuštati.

»Ma, znaš, onaj naš pas...«

Ispričala je sve, naravno i za tortu te kako joj je žao. Ona ju je pomilovala po glavi.

»Pričekaj, sada ću doći.«

Vratila se za koju minutu. Nosila je ne baš tortu, ali jedan od onih velikih kolača. Svidio joj se na prvi pogled.

»Maja za njega ne zna. Ti ćeš joj ga dati i reći da si joj to donijela i da jede polako.«

»Ali, kako ću...«

»Imala si dobru namjeru. Da nije bilo psa, sve bi bilo u redu. Moramo se znati snaći na pravi način. Važno je sada da ona vidi kako ti na nju misliš.«

Objašnjenje nije izgledalo baš ludo. Složila se s njim.

Veselju nije bilo kraja kada su se prijateljice vidjele. A i kako ne bi. Uvijek je ljepše uživo porazgovarati, nego samo preko onih tehničkih čuda. Kad je se zajedno, onda se može i šutjeti pa se opet osjećati dobro.

No, kao što to obično biva, Anita nije mogla sakriti što se zapravo dogodilo. A sve je počelo time kad je Maja primijetila da joj je jedan lakat malo ogreban. Što se dogodilo?

Maja je sve iznenađeno slušala. I to odakle ovaj lijepi kolač pred njom. Zagrlila je svoju prijateljicu. Ma sve je to dobro, neka su one danas skupa.

Onda se ni njoj nije dalo šutjeti. Ispričala je što je zapravo boli. Najsmješnije je od svega bio njezin susret s liječnikom.

»Dođem ja kod njega, on me upita što me boli, a ja kao iz topa da imam virusnu upalu grla. Pogleda me i upita jesam li ja to bila prije kod nekoga liječnika. Objasnila sam mu da nisam, da sam to sama zaključila tražeći podatke po internetu. I znaš kako je išlo dalje?«

»Evo tebi ove slušalice, evo ti ovaj štapić pa ti mene pregledaj i zaključi što mi je.«

»Ali, nisam ja liječnik, nisam to učila, ja...«

Spetljala se Maja kao nikada prije.

»Pa kad već nisi liječnik, što se onda petljaš u to? Mani se onoga što nije tvoj posao.«

»Je, imate pravo, samo...«

»Ovako ćemo mi. Kroz ovaj naš mali igrokaz shvatio sam da ti grlo nije tako loše kao što je moglo biti. Ipak ćeš morati zinuti, reći "A" da vidim kako je to na licu mjesta.«

Smijale su se njih dvije prijateljice iz svega grla. Ušla je i Majina mati da vidi što se događa. Onda se Maja sjetila da nju ipak još to grlo boli i da se ne može ovako smijati. Samo je raširila ruke, majka je sve shvatila.

»A što jedeš? Hoćeš li moći jesti ovoga kolača?«

»Rekli su mi da se jedno vrijeme moram zadovoljiti s kašastom hranom. Već mi je to dojadilo. Osjećam se nekako gladna.«

Aniti su zaigrale oči. Sjetila se nečega.

»Pričekaj me, eto mene za 5 minuta.«

»Ali...«

Izjurila je vani. Imalo je nešto novca pri sebi. Znala je gdje je ljekarna u blizini.

»I što ti je to«, upitala ju je Maja odmah s vrata. »Neki sok?«

»Ma, ne, to ti je cijeli objed.«

»Daj. Misliš i salata, i meso, i pomfrit, i....«, stala ju je zafrkavati.

»Ovo je moja mama jela kad ju je nešto takvo boljelo. Piješ kao sok, a unutra su svi ti minerali, vitamini i kako se sve to još ne zove.«

Prije samoga kušanja ipak su zovnuli Majinu majku da ona kaže o čemu se točno radi. Najprije se iznenadila pa im onda o svemu potanko rasprela. Srž je u tomu da to sve jest tako, ali da to ne treba trošiti bez nadzora liječnika. Složile su se da je tako najbolje. Pitat će ga prvom prilikom.

Sunce je već počelo zapadati, a prijateljice su još bile skupa. Sjedile su u okviru prozora i pričale jedna drugoj o mnogočemu. Maja je, znate, stanovala u jednoj od onih starinskih kuća gdje su zidovi puno deblji nego u ovih sadašnjih. I jednoj i drugoj to se veoma sviđalo. Unutra si, a kao da si vani. Prekrasno!

Miljenko Stojić

Cvrčak, IX., 39, Čitluk, ožujak-travanj, 2019., str. 18.

Osobno