MALE VELIKE STVARI

Print Friendly, PDF & Email

Zdenka Čorkalo, Šimun, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2018.

Kao i u svakoj drugoj stvari, kad se piše roman može se poći na različite načine. Spomenimo dva. Neki tako nastoje pokazati bogatstvo svoga znanja i svoje načitanosti. Drugi pokušavaju prikazati bogatstvo svakodnevnoga življenja. Upravo tima pripada Zdenka Čorkalo.

U središte svoje radnje uzela je jedno mjesto, jednu obitelj, jedan naraštaj. Ali sve se to grana lijevo i desno, tamo i ovamo. Glavni lik Matej ili Mate priča što se to zapravo događa s njim. Radnja počinje sljedećom rečenicom. »Prvo, pravo, do sada tinjajuće a od sada plamsajuće neprijateljstvo između moje majke i očevih je počelo kad sam se ja rodio, a nisam dobio djedovo ime.« (str. 7.) Naoko bezazlena stvar, ali u mjestu gdje je tradicija duboko ukorijenjena nešto je to vrlo ozbiljno. Poremetili su se odnosi koji su »odvajkada« vrijedili. Na jednoj strani djed Šimun, na drugoj nevjesta koja djetetu daje ime Matej što drugi prekrstiše u Mate. Povlačenje konopca može početi.

Opširnije...

ISTINITA ISTINA

Print Friendly, PDF & Email

Franko Burmas, Žrtve komunizma na Korčuli, HŽD, Zagreb – Korčula, 2015.

Istina o jugokomunističkim zločinima, hvala Bogu, polako izlazi na vidjelo. Pozdravljaju to oni na koje se zlosilje nesmiljeno oborilo. Nije se radilo samo o protivničkoj strani, nego i o onoj koju bismo uvjetno mogli nazvati »njihovom«. Jasno nam to pokazuje ovo djelo pred nama.

Na Korčuli ustaša i domobrana nije bilo. Bili su samo kao osvajači Nijemci i Talijani, te kao »osloboditelji« partizani. I na stotine Korčulana je poginulo u raznim partizanskim bojevima. No, ginulo se i od partizanske ruke. »Onih, više od osamdeset Korčulana koje su partizani-komunisti likvidirali, za vrijeme i nakon kapitulacije Italije, nevine su žrtve, i partizansko-komunistički su zločin nad vlastitim sunarodnjacima.« (str. 171.) Ovo još više razotkriva zločinačku narav komunističke ideologije. Ubijala je ne samo protivnike, već svakoga onoga tko nije stupio pod njezin stijeg. Ogledalo se to i u slučajevima tzv. obilježenih. Komunistička partija odlučila nekoga likvidirati. Ali zbog određenoga razloga ne želi to izravno učiniti pa dotičnoga šalje u prve borbene redove i na najžešća mjesta. Ne pogine li tu stići će ga metak negdje iz pozadine.

Opširnije...

BOŽJA NIT

Print Friendly, PDF & Email

Zdenka Čorkalo, Veslo, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2019.

»Kad je završio rat na Jugu našla sam se u Bosni Srebrenoj, u crkvi-bolnici, u enklavi, području u kojem je jedan narod, hrvatski, sa svih strana okružen neprijateljskim narodom. Iz enklave se nije moglo jednostavnim putem ni izaći ni ući. Kirurške operacije obavljali smo u nedovršenom fratarskom podrumu s utabanim zemljanim podom, prostoriji u koju je jedva stao stol za operacije i nas nekoliko najpotrebnijih oko njega.« (str. 75.) Ovim navodom započinjem prikaz knjige pred nama, jer u njemu kao da je sabrana sva autoričina domoljubnost, čovjekoljubnost, pa i bogoljubnost. Kada je jedan od nas napadnut, onda smo napadnuti svi u cjelokupnosti onoga što jesmo. Nema nam druge nego ustrajati. »Nikoga ne prepoznajem oko sebe u šatoru. Ali, svaki branitelj me podsjeća na mladića kojemu se žena u Dubrovniku nije dala napiti vode jer da on, hrvatski vojnik, samo izaziva one na Žarkovici i da će zbog njih rušiti Grad, koji je otvoreni grad i nitko se u njega ne bi dirao da se nisu naši vojnici našli tu.« (str. 81.) Pa onda koji redak dalje. »Najvažnija je granica u glavi, ako je tu povučeš, druge su samo posluh iznevjerenog srca.« Mislim da je sve jasno i da će dobronamjerni čitatelj puninom srca i uma prionuti ovome štivu.

Attachments:
Download this file (bozja-nit.pdf)bozja-nit.pdf[ ]682 kB

Opširnije...

POD PRSTIMA LJEPOTA

Print Friendly, PDF & Email

Zdenko Antunović, Moj haiku, HKD Napredak, Bugojno, 2019.

Kada pogledamo kroz prozor, opažamo kako izvan njega protječe svijet kojemu se možemo pridružiti ili ostati zatvoreni u svoja četiri zida. Svatko mudar zna koji je pravi odgovor. Dotični isto tako zna da sve to nije nastalo slučajno, da je netko beskrajno mudar na početku svega i da nas očekuje jednoga dana kod sebe. Zdenko Antunović bi u jednom svom haiku to ovako rekao: Beskrajni svemir./ I bi tama – svijeta./ - On luč upali.

Polazeći od ovih datosti Antunović je krenuo u pustolovinu uobličavanja »svoga haikua«, onoga naizgled sićušnoga oblika a tako velikoga u svome značenju. Bilo koji haiku, naime, ako je dobro napisan krije u sebi bogatstvo. Nešto poput kapljice vode. Jest malena, ali je tako puna života. Baš kao i ove riječi pred nama.

Opširnije...

Osobno