Print Friendly, PDF & Email

Ivana Bodrožić, Prvi korak u tamu, Studentsko kulturno umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2005.

Vrli zapadni svijet, posebno britanski, zgraža se nad ubijanjem i progonom životinja. Puno blaže ocjene, pak, čule su se kada je u Hrvatskoj ubijen i prognan čitav jedan grad: Vukovar. Ostali smo zaprepašteni nad time. No, život ide dalje i želimo ga živjeti unatoč njima.

Ivana Bodrožić dobro zna što bi htjele poručiti gore izrečene riječi. Rodila se u ubijenom gradu i imala dovoljno godina, devet, da dobro zapamti što se događalo tih dana. S majkom i bratom zaputila se u progonstvo, a otac je nestao, kako je glasila službena obavijest. Slijedile su razne prognaničke sobe. U njima je, između ostaloga, gledala televizor i nadala se da će jednoga dana progovoriti i o sudbini njezinog oca (Soba 325). Sve doživljeno pohranjivala je u svoje sjećanje i onda o svemu počela pisati. Nastala je ova zbirka pjesama, njezina prva, koja je čak nagrađena nagradom za mlade pjesnike Ivan Goran Kovačić. Govorim »čak« jer se književne nagrade u današnjoj Hrvatskoj obično ne dijele ovakvim djelima. Prednost imaju ona iz »regiona«.

Svi primjećuju izočnost mržnje iz ovih stihova, kojoj se mnogi ne bi začudili zbog svega što je spisateljica proživjela. A i bila bi nekako u skladu s nagradom nazvanoj po čovjeku čiji mnogi stihovi ne znaju ni za kakvu milost. Bodrožićka, pak, krči svoj vlastiti put. Jedni drže da je to zbog njezinog kućnog odgoja prožetog kršćanstvom i hrvatstvom, drugi da ona pjeva o nekim mističnim sferama, borbi materije i duha. Meni se čini da je ispravno sasvim nešto drugo. Jedna mlada djevojka nastoji pobijediti surovost života koji ju je pogodio i ništa više. Pjesme joj služe kao rasterećenje od nagomilanih teških sjećanja, pronalaženje puta prema naprijed. Shvaća da bi joj mržnja, neopraštanje bili teret koji sebi nikako ne smije priuštiti, budući da želi ostati na nogama. Ona za tim i te kako žudi, ako ni zbog čega drugoga a ono barem zbog uspomena na oca kojemu sliči. Tu je i ljubav prema muškarcu, ljubav koja joj pomaže osvijetliti tminu, učvrstiti ljudskost. Sljedeća pjesma mnogo toga kaže: Ove pretanke ruke dobila sam od njega / Volim se ponekad i dobro napiti / Kao prava kćer šefa hotelske sale / Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu / Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena / Čokoladom iz duty free shopa koja je u / Vukovar / Stigla prekasno / Kao i međunarodni crveni križ / Kao i ljudskost / Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni / U ovaj dio svijeta / Ove pretanke ruke dobila sam od njega / Nije mi krivo zbog mene / Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga / tukli. (Hotel »Dunav«)

Ova knjiga zacijelo je trebala biti tiskana. Dovoljno je zrela. Bodrožićka se igra u stihovima, savladala je pjesnički zanat, upućuje se na otvoreno književno more. Vjerujem da će joj vjetrovi biti skloni i da joj ovo ne će biti prva i zadnja zbirka koju je napisala. Tako trebamo dobrog svjedočenja o našoj nedavnoj prošlosti i tako trebamo dobre književnosti!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Osobno