Print Friendly, PDF & Email

Stanislav Bašić, Rane priče, HKD Napredak, Zadar, 2018.

Stanislava Bašića pamtimo između ostaloga kao hrvatskog književnika koji je podigao svoj glas u obranu hrvatskog jezika u Sarajevu tijekom olovnih jugokomunističkih godina. Njih sedam potpisalo je tzv. Sarajevsku deklaraciju. Da ju nije potpisao, lakše bi prolazio kroz život ali ukaljana obraza. Mislim da ovo treba najprije imati na umu kada se počinjemo upuštati u osvrt na njegovu zbirku kratkih priča jednostavna naslova Rane priče.

Bašić te svoje uradke nije redao po nekom ciklusu nego je jednostavno pred nas izložio njih 12. A onda nakon toga u obliku nekog dodatka nazvanog, opet jednostavno, Dvije sarajevske priče donosi nešto iz svoga sarajevskog razdoblja. One prve priče, naime, pokazuju nam ga kao pravog Hercegovca, tamo iz posuških krajeva.

Da, pisac ovih priča je jednostavan, ali samo naoko. Dotiče se on dubokih tema i iznosi nam ih u duhu razgovora negdje u nekoj dalmatinskoj konobi. Iz životopisa saznajemo da je za njegovo obitavanje na ovoj zemlji itekako značajno i to podneblje, iako ga Bašić nigdje posebno ne spominje u pričama.

Nije bilo lagano živjeti u vremena Bašićeva odrastanja u Hercegovini, a takorekuć bilo je to jučer. Saznajemo to već iz prve priče Sat. Dijete treba ići u školu dosta kilometara, podrazumijeva se pješice, ali jedini sat u kući je pao i pokvario se. Umjesto njega oglašava se pijetao. Samo, je li vrijeme polaska? Kiša pada kao iz kabla. Što je bilo dalje saznat ćemo kada pročitamo priču. Ovdje bih nadodao da se od nje lagano mogla stvoriti dulja pripovijetka ili novela. Nabijena je dramatikom i neprestano nas potiče na pitanje zbog čega je sve to tako moralo biti.

Možda na ovo pitanje najbolje odgovara priča Učiteljica. Djeca su je čekala radoznalo, radovala se da će ih učiti mnogočemu i da će im biti lijepo. Umjesto toga dobili su neko ružno čeljade, i s polja i iznutra. Bila je iz nekog drugog podneblja, s nekim drugim mislima u glavi nego ovdašnji ljudi. Sukob s djecom je tako bio neizbježan. Sve je doživjelo svoj vrhunac kada se mrvica siromaškog kruha odličnog učenika Slave zalijepila za oko Druga Tita, a on nastojeći je odatle istjerati to je oko probušio ili iskopao, kako hoćemo. Učiteljica je posve pobjesnila. Nije bio dovoljan samo taj njezin bijes, nego joj je u svemu pomogao i mjesni odbornik koji joj je redovno svraćao u stan gdje bi dugo ostajali zaključani. Zna se da je Slavo izvukao deblji kraj, ali ga umalo ne izvukoše i njih dvoje kada je Slavin djed došao sa sjekirom izravnati račune. Unatoč naklonosti jugokomunističke vlasti, morala je učiteljica zbog ovoga događaja nakon nekog vremena napustiti mjesto.

Zanimljive su i teme koje govore o odlascima i dolascima u rodni kraj. Bašić tu duboko zasijeca u društveni život i pokazuje nam da se nije išlo od obijesti kao što se danas zna dogoditi, nego samo iz prijeke potrebe. I pritom se uvijek sjećalo odakle si došao te vraćalo prvom prilikom.

Prateći sadržaj priča vidimo da ih je pisac poredao prema vremenu kada su se one događale u njegovu životu. Zbog toga i jesu one dvije priče iz Sarajeva tamo na kraju knjige. Na taj način pratimo njegovo odrastanje i uživljujemo se dublje u samo pripovijedanje. Kao i ona prva, i većina drugih priča mogla je biti puno šira. Ali pisac očito nije imao namjeru igrati se književnih oblika, nego je najprije sebi a onda i svima nama pokušao barem ukratko dočarati kako je to bilo u ta zlosretna vremena.

Valja, dakle, pročitati ove Bašićeve priče. Naročito je to važno za mlađe čitatelje. Oni stariji pomoći će im odgovoriti na pitanje zbog čega se to tako događalo i bit će svi nezadovoljni tadašnjim režimom, ali zadovoljni otpornošću hrvatskog naroda iz tih krajeva te pitkošću ovih Bašićevih priča.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. rujna 2018.

Osobno