Malkica Dugeč, Krik iz magle, Tkanica, Zagreb, 2020.

Što znači imati domovinu? Je li to tzv. uspjeh u životu ili nadvremenska protega koja nas se uvijek tiče, bez obzira što radili i što bili?

Malkica Dugeč dugi niz godina gazi tuđinskim pločnicima. Još tamo od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bilo je to vrijeme kada se pojavio tračak hrvatske slobode, koji je ubrzo brutalno ugušen jugokomunističkom čizmom. Zbog toga su mnogi morali preko granice ako su željeli sačuvati svoju glavu i slobodu. Dogodilo se to i Malkici zajedno s njezinim mužem Božom. Ali svoju domovinu, svoju Hrvatsku, nije zaboravila. Neprestano je nosi u svome srcu da se uzajamno griju i krijepe nadom.

Trenutni događaji oko nas su takvi kakvi jesu. U svojim poznim godinama u tuđini Malkica Dugeč ih osjeća kao maglu koja se spustila, ali koja nema zadnju riječ. Treba nam kriknuti, uzdići svoj glas i biti ono što jesmo. Bog nas je stvorio, darovao nam prelijepu zemlju, a na nama je radovati joj se i čuvati je. Izgradit će nas to u prave ljude i prave domoljube.

Pjesnikinja ovom knjigom kao da zaokružuje čitav svoj život. Ima tu govora o pošasti koronavirusa koja trenutno hara kuglom zemaljskom, ima tu govora o djetinjstvu, o svakodnevici, o iseljenoj Hrvatskoj, o onoj Hrvatskoj doma, o pjesmi i pjesnicima, o riječima, o čežnji, o vjeri, o tuzi, o starenju... Zaista puno tema urađenih srcem i za srce. Zbog toga ili ćemo nastaviti čitati ovu knjigu ili ćemo je ostaviti, srednjega puta nekako nema.

»Proljeće je. Parkovi zeleni i već zovu na proljetnu šetnju, ali jao, jao meni. Parkovi zeleni, a vlasti su izvan doma zabranile kretnju.« (Proljeće u doba korone virusa) Čini mi se da sav govor Malkice Dugeč o korona virusu možemo staviti u ovih nekoliko rečenica. Okolina nas poziva na život, a vlasti nas ograničavaju na nas same, na našu usamljenost. No, to tako ne može ići. Kroz čitavu zbirku proteže se ta namisao, sad uobličena u korona virus, sad u nešto drugo. Ljudi smo sa svojim dostojanstvom i ne damo se zatvoriti. Pokušao je to i jugokomunizam, ali nije uspio jer smo gajili slobodu.

Pjesnikinju osobito boli iseljavanje Hrvata, sada kada su konačno svoji na svome. Posebno treba spomenuti ciklus od osam pjesama naslovljen jednostavno Iseljavanje Hrvata. Navedimo početak i kraj ciklusa. Otišli su./ Sjetno./ Bilo vam sretno./ I vratite se./ U Domovinu!« (Pjesma prva) Nesreća se u sreću/ Promeće./ Radit će otac i sin,/ Zdravi oba,/ Na nebodera gradnji./ »Pa to je posao roba«,/ Prigovorio je prvi. I zadnji! (Pjesma osma) Misao je potpuno jasna. Ne možemo ostaviti svoju domovinu, ona je naš okvir za postojanje.

Ako smo u dvojbi što zapravo učiniti, sjetimo se Domovinskog rata i Vukovara (Ne zaboravimo Vukovar!) Donijeli su nam slobodu, omogućili nam da u miru biramo što ćemo i kako ćemo. A da su se dotični predali, bilo bi posve drukčije. No, vjerom u Boga i u svoju snagu pobijedili su sve nevolje i časno izišli iz tih vremena.

Malkicu Dugeč treba čitati, kao i sve druge naše književnike koji se nisu odnarodili. Nije, naime, dovoljno samo zanatski dobro urediti neki tekst, potrebno je i da on ima dostojnu poruku. Ona je kod naše pjesnikinje uistinu takva, nosi nas u naše dubine, čisti od svih nesklonih nam nanosa te nam otvara nove puteve koji neizostavno vode prema Bogu, početku i kraju svih nas.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. studenoga 2020.; hrsvijet.net, 12. studenoga 2020.