Print Friendly, PDF & Email

Mate Sušac, Kuća, Matica hrvatska, Čitluk, 2018.

Htjeli mi to ili ne vremena nas određuju. Utječu na naše postupke, a oni na našu sudbinu.

Vrijeme jugokomunizma poput leda obavilo je svugdje hrvatsku dušu, pa tako i u Hercegovini. S njim su znali surađivati i oni iz tvoje najbliže okoline, oni od kojih to nisi očekivao. Obično je glavni uzrok, barem u Hercegovini, bio strah za goli život.

Iskusio je sve to dobro na svojoj koži Ikas Selak, glavni lik Suščeva romana Kuća. Sredinom šezdesetih položio je diplomski ispit na prvom stupnju građevinskog fakulteta u Sarajevu. Kum Pjure dolazi mu čestitati, ali i zajamčiti budućnost. S jednim važnim »drugom odozgor« dogovorio je da Ikas bude primljen u Partiju. A poslije toga sve će poteći kao po loju. Ali on je snovao druge misli u glavi. Na ugovoreni sastanak primanja došao je mamuran nakon lumpovanja prethodne noći s društvom i pjevanja, razumije se kad si u takvim prilikama, hrvatskih pjesama. Sve propade, a on morade smjesta bježati, iako nije bilo lako, preko granice što su je »drugovi« nastojali dobro čuvati.

Ocrtava ovdje Mate Sušac i mnoge druge Hrvate koji su morali bježati zbog istih ili sličnih razloga. Uglavnom, ako nisi bio Partiji po volji morao si u tuđinu. Inače si završio kao »narodni neprijatelj« u šakama milicije i tamničkih čuvara. No, to je sa sobom nosilo i drugu poteškoću. Bez »pasoša« nisi mogao dolaziti rodnom domu. A i tajna jugoslavenska policija, Udba, bila ti je za petama, ako si bio previše glasan po njihovu mišljenju.

Crv dvojbe počinje nagrizati Ikasa već u radničkim barakama gdje se uspio skrasiti među svojim zemljacima. Jedni, poput Manjine, išli bi kući, drugi se stavljaju u službu omrznute Jugoslavije, poput Veselog Vese, treći... Zahvaljujući fakultetu Ikas se uspijeva snaći, pa čak ženi i gazdinu kćer, Njemicu naravno. Izgleda da mu je sve krenulo kako treba.

A je li? Otkrit će to Ikas mnogo godina kasnije kada se gonjen domoljubljem i grizodušjem vraća kući u Domovinskom ratu. Ona je zapuštena, roditelja više nema, za sestru ne zna gdje je jer je davno otišla za nekim Nevesinjcem. Počinju njegovi susreti, ne samo s okolinom nego sa samim sobom. Novca ima i previše, sređenu obitelj u Njemačkoj, a on dolazi tamo gdje ga zapravo nitko ne čeka. Zbog čega? Ne čeka ga ni Dubravka koju je iza sebe ostavio trudnu kada je bježao. Pobacila je njihovo dijete i pokajala se. A on bi sada htio probuditi zamrli život. Kako?

Sušac je dojmljivo isprofilirao likove u romanu. Uspio je ne upasti u patetiku, umjesto toga pustio je likove da nam pričaju svoju priču. Ali kolikogod ona bila različita, izvor ili uvir uvijek joj je bio isti: kuća. Nekamo pripadaš, pred nekim moraš biti pošten ili ono što jesi, svi životni uspjesi su promašaj ako nemaš kuće. Lijepo to priča i prognanička obitelj koja je sve izgubila, ali je ostala bogata djecom, osjećajem pripadnosti. Ikas se lomi u sebi, zna da si mora sve priznati. Otkriva se da je onda bježao i zbog još nečega, a ne samo Partije. I htio bi popraviti što se popraviti može. Možda je sve to utjecalo i na kuma Pjuru da barem malo progleda. Priznao je da je bio nevaljao čovjek i da je uludo služio Partiji. Pronalazi stari odbačeni križ i shvaća da ga je on pobijedio, iako je mislio da će biti drukčije.

Od ovoga romana mogao bi se napraviti dobar film koji bi zadro ne samo u srž ljudskog postojanja na određenom komadu zemlje, nego i u srž Partije i jugokomunizma. Vjerujem da bi mnogima otvorio oči kako se trebalo vladati u ona prošla vremena i kako bi se trebalo vladati u ova današnja. Zlo je uvijek zlo, dobro je uvijek dobro, samo je omot različit.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. veljače 2021.; hrsvijet.net, 12. veljače 2021.

Osobno