Zdenka Čorkalo, Druga orahova ljuska, Matica hrvatska, Imotski, 2021.

Za određene događaje, bez obzira bili oni dobri ili loši, uvriježilo se reći da je to filmska priča. U onima koje su stajale pred Zdenkom Čorkalo vjerojatno to ne bismo prepoznali. Ali nakon što smo pročitali što ona o njima piše, e onda...

Pred očima nam je krajolik, onaj naš dolje s juga, hrvatskoga juga. Otočki, iako se i kopno »petlja« u radnju. Naizgled sve je smireno, kao na onim negdašnjim toplim razglednicama. Sunce, more, ljepota. A smireno ništa nije. Ispod vrije život, onakav kakav on ustvari jest. Ima tu iskrene ljubavi, velikih nesporazuma, velikih nepravdi, bježanja od suočavanja sa samim sobom pa produživanje tih nepravdi, želje da to jednom stane, opraštanja, novih životnih izvora... Zdenka Čorkalo poput kirurga ulazi u taj zamršeni svijet i svojim perom ponovno uspostavlja red, naizgled prirodno i nehotično.

Klupko se počinje odmatati onoga trenutka kada do Filipa u njegov odvjetnički ured dospije pismo s novinskim člankom iz dnevnih novina koji donosi fotografije luksuznih kuća za odmor na otoku. Po imenu i prezimenu, po spomenutom otoku zaključio je da bi se moglo raditi o njegovu ujaku kojega nikada nije upoznao. »Nestao« je negdje u Australiji i sada ga eto nazad. Što nosi od bogatstva, ne novčanoga, nego onoga obiteljskoga?

U odmatanju klupka Filipu pomaže njegova supruga Smiljana koja zajedno s bratom Martinom vodi turističku agenciju. I to bi trebao biti trolist koji bi predstavljao glavne junake u ovome romanu. Ali nije. Oni su samo kamermani koji otkrivaju i donose pred nas sasvim druga lica u priči koja tako zanima Filipa. Društveno je uspio, čime nije bio zadovoljan sve dok ne spozna što se zapravo krije u njegovoj obiteljskoj pozadini. Naslućivao je da nije sve išlo tako bajno kako bismo sami htjeli. Gdje je pošlo ukrivo i kako su se on i brat Cvjetko otrgli lošem nasljeđu?

U svakom mjestu, a posebno ako je ono otočko, župna crkva i župnik igraju važnu ulogu. U njihovoj blizini sve se odvija pa ma kakvi režimi bili. Jer svakome će jednoga dana zazvoniti ono malo zvono, mrtvi zvon, i svi će se pitati kome to sada zvoni odlučujući hoće li mu ići na posljednji oproštaj ili ne. Uz to crkvena stamenost i sraslost puka sa svećenikom jamčili su da se mogu otkriti i one tajne koje bi inače ostale neotkrivene.

Kada pozornije promotrimo ovaj roman, shvaćamo da su se u njemu na ideološkoj razini sudarila dva vremena, ono bivše jugoslavensko i ovo današnje naših branitelja koji su ustvari samo nastavili život našega puka u svim njegovim izazovima. »U prvom redu kuća do mora su dvojica mještana, miljenika nekadašnje moćne vlasti. Taj cijeli pojas zemalja je bio nacionaliziran, uzet vlasnicima za potrebe turizma. Najprije je nikla jedna kuća miljenika, onda je...« (str. 57.) Uz nepravdu otimanja zemlje ovdje se radilo i o nepravdi zatvaranja puta do kuća onih koji nisu bili ti miljenici. Zapljusnulo je to i Filipa dok je kupovao zemljište koje je pripadalo njegovoj obitelji. »Ja sam hrvatski branitelj iz našega obrambenog Domovinskog rata. Nemam desnu ruku od početka nadlaktice. Ali to ništa ne znači, unajmili smo zemlju od naših ljudi koji su se privremeno iselili da bi nešto zaradili novaca, s njima potpisali ugovor da će im zemlja biti vraćena uz naknadu, a do tada ćemo ju mi obrađivati, paziti im imanje bolje nego svoje. Na toj zemlji radimo svi u obitelji, a Vicka je najstarija.« (str. 93.) Izgovorio je to čovjek koji je svoju kćer doveo do Martina u turističku agenciju nakon oglasa u medijima. Naravno, i predstavio njezine sposobnosti za posao.

Prekapanje po obiteljskoj prošlosti vodilo je zaista duboko. Otkrivalo se tko je zapravo ta njihova baka Ana »Slavonka«, čime ja zadužila otok da je svi spominju s poštovanjem, tko je njegov djed Frane kojega ne spominju tako rado a mogao je zaslužiti mnogo bolje uspomene, tko je gluhonijemi koji je nestao negdje u svijetu... Riznica znanja ili moćan ključ za otključavanje obiteljskih tajni bio je starac Toma. On je Filipu i predao zaručnički prsten osobe koja ga je zamolila da ga nakon njezine smrti uruči nekome »od Franinih«. Otkrio mu je tada tko je ona zapravo bila i što se to nekada davno dogodilo.

I dok Filip ovako traga za svojim korijenima saznaje da je imao i još jednoga ujaka uz onoga s početka. Umro je i naslovio oporuku na njegovu obitelj. A već se razbolio i onaj »Australac«. Mještani su se pitali koliko li će samo dobiti bogatstva od njih dvojice? No, to njega ne zanima. Otkrijmo da je odlučio sve dati za potrebe dviju crkava, one na otoku odakle je potekao i ove gdje zapravo sada pripada. Njega zanima ono duhovno bogatstvo, što je trebalo da stvari ne krenu kako su krenule i tko je tu sačuvao svoje i tuđe blago.

Ovdje dolazimo do one točke gdje zapravo spoznajemo glavne likove ovoga romana. To su određene ženske ličnosti iz obiteljske prošlosti. Sačuvale su i prenijele sve što se sačuvati i prenijeti trebalo. Razumjele su tajnu orahovih ljuski, tajnu života.

Zaključimo. Filipu se rodilo dijete, Martin se zagledao u Vicku... Pravi život nastavlja dalje dok se dokoni turisti izležavaju u luksuznim kućama za odmor na otoku. Kao i obično, vješto je sve to satkala spisateljica Zdenka Čorkalo čuvajući i književnost i svoj domoljubno-kršćanski svijet.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. siječnja 2022.