Ivan Šarolić, Isusov pjesnik, Naklada Bošković, Split, 2022.

Svi odnekle potječemo i svi nekamo idemo. Odgovori su različiti »odakle« i »kamo«, ovisno od toga vjerujemo li u Boga ili ne. Sa svime tim Ivan Šarolić se posebno susreo u ovoj zbirci pjesama pred nama.

Njemu je ovdje sve jasno. Proživio je život, došlo je vrijeme svođenja računa. A oni kažu da je rođen u poljičkom kraju, u Kostanju, da sada polako ide prema svome Bogu kojega je tražio cijeloga života. Već u prvoj donesenoj pjesmi, Tu su moji mrtvi, govori o svojoj dubokoj ukorijenjenosti u tlo i u vjeru. Crkva Sv. Mihovila, raspelo i kameni anđeli njegova oca Petra, obiteljska grobnica. Kao razglednica dalmatinskoga krajolika. Ali, unatoč svemu ta je razglednica ipak puna nade, jer otkriva način bivstvovanja jednoga kraja koji ima svoju povijest, sadašnjost, pa tako i budućnost.

Sveukupno je 11 ciklusa u zbirci. Ne govore svi na ovaj način kako smo počeli. Ima tu i spomena o prošlosti, spomena o ljubavi prema ženi i divljenja njezinoj ljepoti, spomena o domovini, spomena jednostavno o potrebi uspravnoga hoda ovom zemljom. Sve to najjednostavnije možemo objasniti slikom rastvorene čitanke. Privlačna je, u njoj ima mnogo toga, listamo list po list i spoznajemo neke nove stvari.

Pa tako Šarolić, ne u svim ciklusima nego samo nekima, progovara i o povijesti. Nisu to pjesme u prozi, već zapravo crtice koje je jednostavno morao napraviti. Htio bi da shvatimo ljepotu tih krajeva o kojima govori, da se unesemo u sve to te obogatimo onim što tamo nađemo. I zanimljive su te crtice. Spajaju neka bivša vremena, ali i ova naša sadašnja. Uzmimo za primjer samo crticu o splitskoj konkatedrali. Počinje s Franom Franićem, velikim splitskim nadbiskupom, i onda šeta po ličnostima i značenjima. »Na ulazu u konkatedralu piše: Ja sam s vama. Kristova Crkva, reljef Jure Žaje. Isusova glava i njegove raširene ruke nad hrvatskim narodom i državom Hrvatskom.« (str. 43.) Spojila se u ovom izričaju ljubav prema domovini, ali i ljubav prema svome ocu, osjećanje njegovih raspršenih kamenoklesarskih djela kao svojih. I kroz tuđa promatra upravo njih.

Pjesnikov odnos prema svijetu i okolini možda se ponajbolje ogleda u pjesmi Mona Lisa. Donesimo je ovdje cijelu. »U njenim očima/ nema ni ljubavi/ ni boli./ Ona je lijepa/ i ravnodušna./ U njenim očima/ tajne su sudnjeg/ dana/ i neka očajna/ praznina.« (str. 25.) Da, zaista je pogodio bit današnjega vremena kojega nam neprestano žele nametnuti, ali koje zapravo ne vrijedi. Šarolić sanja i osjeća neko drugo vrijeme.

Odnos prema višim vrijednostima i odnos prema ženi, koju nerijetko spominje, jasno je izrazio u pjesmi Nebo je srce žene. Ovako on, između ostaloga pjeva. »Čovjek je stvoren/ od gliba,/ kamen/ od duše čovjekove,/ a Nebo:// Nebo je srce žene/ raspuklo u Ljubavi.« (str. 59.) Tajne su to koje dotičemo na svome putu u vječnost. Prema njima se trebamo odnositi odgovorno i s poštovanjem. Nismo stvoreni da nestanemo jednoga dana, već smo stvoreni da zapravo živimo vječno.

I opet se Šarolić vraća svome podrijetlu. Spominje velike pjesnike i ličnosti s kojima je u rodu ili su iz njegova kraja: Josip Pupačić, Drago Ivanišević. Ali tu je i Mila Gojsalić koja se borila za slobodu svoga napaćenoga hrvatskog naroda. Svima njima Isus je bio drag, te su zajedno sa Šarolićem Isusovi pjesnici.

Takva je njegova povijest, takva je povijest naše domovine. On ju je okrunio u svojim pjesmama, a mi je okrunimo njihovim čitanjem.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. lipnja 2022.