Ivan Kramar, Dom od kože, Naklada Bošković, Split, 2021.
Ako ne volimo previše ući u filozofska nadmudrivanja, onda vidimo da nam svijet leži na dlanu ruke. Tu je, možemo ga opipati, doživjeti. Ali, gdje smo mi? Sve je naše u tome svijetu ili idemo nekamo drugamo?
Na ova pitanja lijepo nam odgovara baš prva pjesma u zbirci: Besana noć. Život te stiskao, živiš najbolje kako umiješ i onda shvaćaš: Što se manje imam, više postojim. Ma nije sve na ovome svijetu, u okrenutosti svome bivovanju, sve je na nekom drugom mjestu. Ne govori Kramar mnogo izravno o tome, iako se može itekako naći i takvih stihova u pjesmama, nego razmišlja o čovjekovu postojanju tražeći uvijek prave odgovore na sva svoja stanja.
Dok o svemu tomu razmišlja, gleda crnu krivaju koju je posadio u zemlju toliko puta prevarenu (Crna krivaja). Odlučuje brinuti se o njoj, želi joj napraviti odrinu za ležaj. Nije pjesniku samo do slatkoće njezinih plodova, njemu je do toga da razumi vrijeme, kraj u kojem se nalazi, tu muku što se nastavlja kroz povijest. Hoće li ikada prestati? Kako god bilo živjeti nam je i saditi pravu biljku, jer želim čuti istinu njezinih plodova.
Ovaj govor mogli bismo povezati s najmanjom pjesmom u zbirci: Domovina. Navedimo je cijelu: Osunčana moja,/ volim kad rađaš brda./ Vrhovi jablana uznose te,/ milujem te rukom vlažnom/ od sreće i rose. Raznježio se pjesnik do krajnosti, ali nije prešao u dosadnu osjećajnost. Uostalom, koga ćemo drugoga voljeti, ako ne svoju domovinu?! Ona je naš okvir za postojanje, ona nas uči našoj biti, ona nas oblikuje kao stvorenja koja misle a ne koja samo žive.
Jedan čitav ciklus, u koji spada i pjesma Domovina, nosi naslov Moj psalam. Pjesnik se okreće Gospodinu, koji je Gospodin i njegove domovine, inače bi ta pjesma odudarala od ovoga ciklusa. Nisu to ona egzaltirana obraćanja, već je to iskreni krik čovjeka iz svijeta u kojem živi i koji je takav kakav jest. Zbog toga treba ispjevati i pjesmu Posljednja večera. Prijatelji su tu, On izabire čavle u ime ljubavi prema njima i svima drugima, a izdaja se osjeća u zraku, ne samo jednoga nego svih njih jer su ljudi. Pokazat će se, kaže na kraju pjesme. Znamo da se i pokazalo.
Vratiti nam je se ovdje pjesmi čiji naslov krasi cijelu zbirku: Dom od kože. Zadnji njezin stih glasi: Što sam bliže zemlji, sve sam bliže sebi. Trebamo shvatiti svoju malenost i tek smo tada veliki. Otvoriti nam je se danu koji je svanuo i na taj način dodirnut ćemo nebo. Jedino je to ispravan put, jer samo tada u znoju svoje kože gradim dom. A to je dom kada si i nebu i mravima brat, nešto u stilu kako je pjevao Anđelko Vuletić. Od gline smo i treba nam prava snaga da bismo izdržali dan.
O čemu god pjevao, Kramar se u ovoj zbirci pokazuje iskrenim i sposobnim sve to umotati u primjereno književno ruho. Osim spomenutih tema, mnogo govori i o druženju s dragim bićima oko sebe. Oni su mu potpora, netko tko ga razumije i koga on razumije. Na taj način rekao bih da ovo pjesništvo dobiva dovršen oblik. Nismo sami, nije nam lako, ali zajedno smo tu i zajedno nam je provoditi ove dane, u iskrenosti i prijateljstvu. Ostalo će doći!
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. rujna 2022.