Zdenka Čorkalo, Susreti, Matica hrvatska, Split, 2022.
Život oko nas je takav kakav jest. Ludo je željeti neki drugi. Ovo je najbolji život za nas, jer smo tek putnici na ovoj zemlji.
Svatko ovo shvaća, vjerovao u Boga ili ne. I nastoji iz toga izvući što više. Kada je riječ o književnicima, neki nastoje postati velikima priklanjajući se trenutnoj modi, drugi pišu ono što im ispunja srce pa ma kakvima ih doživljavali.
Zdenku Čorkalo možemo i trebamo svrstati u ove potonje. Njoj je čovjek kraj nje zaista važan, nije tek prolazna roba za neka njezina dostignuća. Jednostavno i toplo prilazi tome čovjeku, traži i u njemu i u sebi tragove blizine da bi zajednički hodali ovom zemljom. I nije stoga nimalo pogriješila kada je ovome svome najnovijem djelu stavila naslov Susreti. Nekada su manje topli, nekada više, ali su uvijek susreti koji su se dogodili u stvarnome životu i koji nas mogu mnogo toga naučiti.
Ako bismo željeli tematski poredati ovaj sadržaj pred nama, onda bismo ga podijelili na Domovinski rat, vrijeme tzv. pošasti zvane Covid, svoga postojanja u javnosti, svakodnevni uobičajeni život i susrete te razgovore na temu spomenutoga. Naravno, sve je ovo uvjetno naznačeno, jer su samo razgovori doneseni na kraju, ostalo se isprepliće i čini mozaik života, onoga spisateljice, ali i onoga našega kada se stvarno ili zbog pripadanja istom mišljenju nađe na putu spisateljičinoga shvaćanja.
Da bismo uspjeli na pravi način razumjeti ove kratke priče, crtice ili susrete, potrebno je primijetiti da je Čorkalo bila dragovoljac u obrambenom Domovinskom ratu. Iz rutinski posloženoga života zakoračila je u onaj nepredvidivi, onaj s kojega nisi siguran hoćeš li se uopće vratiti. Zbog čega je to tako učinila?
Naravno da ona to ponajbolje zna, ako uopće zna. Naš tzv. prijašnji život dovodi nas u okolnosti kada pravimo određene poteze. Mnogo toga odlučujućega za njezin život dogodilo se za vrijeme studija u Rijeci. I tome se ona neprestano vraća u ovome svome djelu. Bilo je to vrijeme Hrvatskoga proljeća, ali i vrijeme kada je stanovala kod dobre i pobožne Betty. Njoj je posvetila i čitavo jedno drugo djelo čemu su se mnogi divili i zahvaljivali na tom svjedočenju. Tako i jedna baka koja dolazi pomagati svojoj djeci na kat iznad spisateljičinoga. Ali kada je pročitala čitavo djelo, prestala je srdačnost. Što se dogodilo? Odnos je pokvarilo spominjanje Hrvatskoga proljeća, jer je gospođa dobro plivala u bivšem jugokomunističkom režimu kojega nikako da prežali. A kako je bilo drugima, baš je briga.
I ovo je ključ za sva djela Zdenke Čorkalo. Ona je ljudski topla, pobožna i domoljubna. Kako privatno, tako i javno. Svjedoči o sebi, ali i o drugim ljudima. Stoga je i ovo njezino djelo prepuno naoko malih priča velikih ljudi. Tko može reći da nije velik, ne ću reći bojovnik, već jedan između nas još tamo u prvoj priči? Ovako je sve počelo. »Prijavio sam se dragovoljno u "Ured za obranu« kad su balvani "popadali" i posložili se poprijeko po cesti i kad se kroz Knin nije moglo proći. ... Primilo me, obuklo, dalo pušku, nešto streljiva i reklo: kreni, Domovinski rat je pred tobom, iza tebe i iznad tebe. Kad će se on nakupiti i u meni, nije se znalo. Kad će puknuti u mene, isto se nije znalo.« (str. 5.) A puknuo je i u tijelo i u dušu. Ranjen je, dopao teškoga zarobljeništva, iskusio podsmijeh onih koji se nisu odazvali zovu domovine. No, nije se predao, znao je da mu je put ispravan i da je pobjednik ma što mu se dogodilo.
Pitkim i jednostavnim, ali dubokim, stilom ispisana je i poruka ovoga djela. Nismo bačeni na ovu zemlju. Mi smo tu sa zadatkom, baš kao bojovnik na prvoj crti. Kako ćemo to odraditi? Na to pitanje svatko sam odgovara.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. studenoga 2022.