Marina Kljajo-Radić, Vrša uspomena, Matica hrvatska, Čitluk, 2022.

Nije sve u životu savršeno, bajno, zna itekako biti grbavo i zakučasto. Ali i od takvoga života moguće je napraviti kutak za življenje, samo ako to hoćemo. Kao građa može nam poslužiti ovo i ono. Kod Marine Kljajo-Radić to su uspomene, što naznačuje u samom naslovu ove stihozbirke. Uhvatila ih je u svoju životnu vršu i ne pušta od sebe. One su njezin dublji razlog postojanja.

Sve je podijelila u 5 ciklusa, s tim da je onaj prvi, Staza ljubavi, najveći. Oni su, pak, uglavnom tematski određeni, iako se ponekada potkrade i drukčiji način postavljanja prema pjesničkoj građi.

Pa od čega su zapravo satkane te uspomene Marine Kljajo-Radić? Rekosmo već od ljubavi i zapravo tu bi trebalo stati. Naglašena je najprije ljubav prema osobi drugoga spola, nakon toga ljubav prema svakom ljudskom biću. U srži te ljubavi je odnos, blizina, doživljavanje drugoga kao nezasluženi dar, kao način razmišljanja u svijetu koji je protivan tananim mislima. Niti tih misli protežu se kroz svaku pjesmu poput onih svilenih u lijepim haljinama. Može stvarnost biti gruba, te svilenkaste niti ne daju da se prospe i ode u ništavilo.

Kako bi to bilo pustiti ljubavi da ti šapuće svoje tajne, a da u taj pehar ne staviš i svoju domovinu. Ona je okvir za naše postojanje, zrak u koji smo ovijeni. Nije joj uvijek lako, zna grcati u poteškoćama, sve će se to ipak rasplinuti kada se u daljini začne oluja i okupa nas. To je vrijeme kada »Mrtvi vraćaju život živima/ Olujom duha«. (Olujom duha) Valjda bi nam trebalo biti jasno o čemu pjesnikinja ovdje govori i kojim bismo to putem zapravo trebali poći. Kada tako razmišljamo o svojoj domovini, onda dojmljivo razmišljamo i o nekom njezinom užem dijelu koji je trenutno u velikim poteškoćama i koji zbog toga nije prestao biti manje naš nego što je bio. (Posavska elegija)

Nipošto na zadnjem mjestu dolazi i ljubav prema Bogu. Zapravo, to je smisao svih drugih ljubavi. Zbog toga je dobro da je ciklusu s ovakvom tematikom stavila naslov Ruka. Kamo god pošli, nečija nam ruka treba. A najbolja, najčvršća je ona Božja. Posebno to iskusujemo za vrijeme Božića. Možemo ga dočekati ili dočekivati bez nekoga s kim bismo tako rado bili, s njim smo kada smo s Bogom: »Dijete mi osmijehom suze obriše,/ I legoh na slamu. Sama.// Još jedan Božić dolazi/ Bez tebe, s tobom.« (Još jedan Božić dolazi) Ovakve misli se ne mogu dogoditi slučajno, one dolaze iz dubine ljudskog iskustva i promišljanja. Lijek su čovjekovoj napaćenoj duši, koja se unatoč svemu i dalje nada i bori.

Prostiru se kroz duh i prostor riječi Marine Kljajo-Radić kao glazba koju nije iznjedrila misao, odluka, već dubinski doživljaj sebe i svijeta oko sebe. Lijep hrvatski jezik, jednostavan stil, doprinose svekolikom ugođaju. Pred nama je, dakle, djelo koje se trebalo pojaviti.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. veljače 2023.