Ivan Rogić Nehajev, Prašinarski zapisi na putu od mlijeka, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022.

Iznad nas gore na nebesima zvijezde, mi ovdje na zemaljskim prašinastim stazama. Ali, tko smo zapravo?

Propitkuje se to neprestano Ivan Rogić Nehajev u ovoj zbirci pjesama. Nastavak je ona zapravo one Rapave kajde. U autorskoj bilješci kaže da je shvatio da joj treba još dodati 6 ciklusa po 17 pjesama, tako da na kraju svega bude 17 ciklusa po 17 pjesama.

Zbog čega ovaj broj 17? Ma, poigrao se malo pojmom dovršenosti, mistifikacije, jer se po predaji 17. srpnja u Misiru na nebu pojavljivala zvijezda Sirius najavljujući vrijeme plodonosnih poplava. A i njemu su davno nadošle plodonosne godine te sada kada ipak radi – radi gdje stigne, kako se kaže u kratkoj bilješci o piscu pjesmotvora pred nama.

Ovo je okvir za razumjeti njegove stihove, inače će nam ostati poput znakova na putu koji nam ponekada bljesnu pred očima i onda nestaju u okolišu ovakvom i onakvom.

Ivan Rogić Nehajev ne bi želio takav naš hod. Kolikogod nam se čini da se ponekada poigrava i riječima i značenjima, iza te prividnosti krije se ozbiljnost pred životom. Nismo tu slučajno, naš hod treba biti upućen prema zvijezdama koje zapravo označuju vječnost. Jesmo maleni, ali to ne znači da i taj naš hod treba biti malen. »prostor je prostor je prostor/ trajno tamo tu, u ulozi prvih predaka,/ spor kao sretna sumaglica negdje južno/ brz kao zabranjeni vic negdje istočno;/ ima ga dosta samo kad ga je previše:/ dopalo ga posuđivati vedrinu/ u svakom doskoku magme u uskrs,/ treba jamčiti tolika sretna tijela/ u oskudici onkraja (27.)

Zbio se u ovim stihovima sav pjesnikov stav glede stvarnosti koju iskusuje. Stoga i jest zavapio kako nije dobro kada se uvijek iznova ubija Boga (24.). Umjesto toga »koriste sjećanja na aramejskog prvorođenca/ anarhista iz časnih pobuda« (32.) Ne će mu ovo potpisati profesionalni anarhisti ili revolucionari, kakve smo nažalost imali prilike iskusiti, ali ni on njima ne će priznati ljepotu njihove zvijezde petokrake, iako on podjednako voli sve zvijezde jer nas, vjerujuće ili ne, uzdižu u visine.

»bilo ih je dvanaest pa jedanaest/ po rubovima neke sredozemne pustinje« (38.), pjeva Ivan Rogić Nehajev razmatrajući što su dotični mislili i kako su se ponašali u doticaju sa stvarnošću većom od svoje. »pazi, mala zvijezdo, da ne ideš malena/ ispod tolikog neba« (46.) Jamačno nije pogriješio u ovome svome zaključku, kao što nije pogriješio ni dotičući se svako malo zvijezda i tih što ih je bilo dvanaest pa onda jedanaest. »a trebalo je poći:/ pozivnice su svima stigle točno, na vrijeme:/ valovi prostranosti bez opoziva« (68.)

Tko sve uspije ovo shvatiti govorit će »prvim jezikom vedrine,/ materinjim/ hrvatskim« (61.) I ne će promašiti one zvijezde iz devedeset i prve (10.), slijedit će ih na sve četiri strane svijeta makar ga na kraju ne bilo ni na popisu živih ni na ispisu mrtvih (12.), znajući da je ispunio svoj dug prema svim zvijezdama koje su ga pratile kroz život.

Da, spopadaju nas razna pitanja dok ovako razgovaramo sa zvijezdama (1.), ali nama je neprestano ići i nikada istim putovima (102.) da bismo osjetili kako sve zapravo tone u ljubav čineći nas djecom zadojenom materinjim mlijekom.

Ispisane su ove pjesme životnom mudrošću, paučinom dječje zaigranosti. Spuštaju nas na zemlju, da bi nas tako uzdigle u nebesa.

 Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 3. svibnja 2023.