Print Friendly, PDF & Email

Sanja Nikčević, Kazališna kritika ili neizbježni suputnik, Leykam international – Umjetnička akademija, Zagreb – Osijek, 2012.

Mnogi se danas žale da ljudi malo čitaju. Kad se pogleda što se nudi, onda nije ni čudo. Radije će čovjek otići na internet i tamo pronaći nešto što ga zanima.

Slične su mi misli bile u glavi kad sam se 2007. prvi put susreo s imenom i djelom Sanje Nikčević. Ne pratim posebno kazalište pa je to razumljivo. Nahvališe joj u jednim novinama knjigu Nova europska drama ili velika obmana. Nabavio sam je i počeo čitati. Odmah me je iznenadila. Zar ima netko tko se usuđuje razmišljati na ovaj način i to podastrijeti čitateljima? Očekivao sam da promijeni smjer, ali ostade takva do kraja.

Ni danas se Nikčevićka nije promijenila, nasreću. Vidimo to dobro u ovoj knjizi. Dapače, usuđuje se s katedre širiti takve misli. A nije ju lako dobila i do nje joj je itekako stalo. No, kako svjedoči riječima i djelom, radi ono što je ispunja i to je jedina korist na koju pristaje. Čim toga nestane, odlazi. (str. 256.) Svi znamo da ljudi obično ovako ne postavljaju stvari. Sve se čini da se stekne bolji položaj, bolja plaća... Tko bi još mislio na neko unutarnje zadovoljstvo.

Tek s ovakvim pristupom čovjek poželi čitati knjige. U ovom slučaju meni je pala na um misao: gdje je prvo kazalište, trebalo bi nešto pogledati u njemu. I to je, rekao bih, najveći uspjeh ove knjige, nastranu njezina stručnost. Objavljena je, naime, kao udžbenik. Na jednostavan, a opet struki primjeren način, otvara nam vrata svijeta kraj kojega mnogi prolaze ne osvrćući se. Ujedno odgovara zbog čega je to tako. Voli kazalište, od malih nogu, i pokušava prodrijeti u njegovu bit. Čini to za svoju dušu, kao novinarka, kao polaznica raznih seminara i događanja..., tek na kraju školski, najprije kroz akademske stupnjeve, zatim kroz profesorsku službu. Pitkim stilom i jezikom uvlači nas u priču te i sami počinjemo o svemu razmišljati, oslobodivši se straha od školskog znanja koje nemamo o ovoj temi.

Trebalo je sve ovo ispričati da bismo shvatili sadržaj knjige pred nama, kao što sam i ja shvatio zbog čega se ovako Nikčevićka ponaša tek kad sam pročitao njezin životopis na kraju, životopis ispričan na način s početka knjige. Puno je toga lijepoga i dobroga na ovoj zemlji, samo to treba podastrijeti na primjeren način.

Dva su motrišta koje Nikčevićka neprestano rabi u knjizi: kazalište u SAD-u i kazalište u Europi. Sukladno tome ponaša se i kazališna kritika. Pojednostavljeno, europska kazališta imaju društvenu ulogu, pokušavaju nam razložiti svijet u kojem živimo, država ih novčano podupire. Ona u SAD-u usmjerena su prema dobiti, svejedno im je što nude, sama sebe drže novčano. Protuslovno, ili možda nije, upravo američka kazališta gospodare svijetom i o njima se priča. Autorica ne pokušava odgovoriti koje je bolje ili primjerenije životu, nego razmatra kako se u svemu ponaša kazališna kritika. Onu u Europi pišu znalci, počesto profesori, onu u SAD-u novinari, nerijetko početnici u tome poslu. Ali unatoč svemu tome čar kazališta ostaje. Propitkuje nas, usmjerava, naš je prijatelj. Samo, treba to znati osjetiti.

Bez obzira na broj stranica, ovakve knjige ima smisla čitati. Poslije njih bogatiji smo, počinjemo na bolji način razumijevati određene odnose oko sebe. Jedino treba preskočiti nametnuti strah od čitanja i spoznati da treba malo više razmišljati svojom glavom, a malo manje kako nas mediji usmjeravaju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. svibnja 2012.; hrsvijet.net, 5. svibnja 2012.

Osobno