Print Friendly, PDF & Email

Vjekoslav Tomašić, Mreža, Glas Koncila, Zagreb, 2011.

Kad neka knjiga dobije nagradu, od nje obično bježim. Stvari su danas na mnogim područjima postavljene trendovski i nema tu kruha. Ali s ovom je bilo drukčije, najprije zbog izdavača, Glasa Koncila, a onda zbog nje same. Eh, da, nagrađena je kao najbolji neobjavljeni roman za 2010. koji promiče kršćanske vrijednosti. Nagradio ju je tko bi drugi nego izdavač i nakon toga tiskao.

Pisac ne mlati praznu slamu, ne pljuje po svojima da bi se svidio tamo nekima, on zapravo u dubini hladno razumski prosuđuje stanje oko nas. A ono nije jednostavno. Pobijedili smo u nametnutom ratu, pritiskaju nas u miru da bi nas proglasili krivima i izjednačili nas s napadačem. Svakoga pravdoljubivog to boli do dna duše, samo ne one koji su istakli svoju cijenu i prodali se. Jedna takva u ovom romanu je Olga. Novinarka je i nije ju briga za istinu ni za svoj narod. Piše onako kako zahtijevaju trenutne prilike. Jednostavno rečeno svoje ocrnjuje, druge izbjeljuje. Krešo, uz Anu glavni lik u romanu, to joj predbacuje i ona bijesno odlazi iz njegova društva. Susreću se opet na globalnom sveučilištu. Kreši sve ubrzo postaje nepodnošljivo, Ani nešto kasnije, a Olga uživa. Baš ju briga kakvo će to globalno društvo biti, važno je da je dobro plaćena.

Zanimljiva je obiteljska pozadina glavnih likova. Krešo potječe iz iseljeničke ili emigrantske obitelji kako se nekada govorilo. Teške godine prije Hrvatskog proljeća roditelje su mu odbacile sve do SAD-a. Ono je, pak, Anina oca odbacilo u grob. Razlika je samo u tome što je Krešina obitelj bila nacionalistička, a Anina je ganjala komunizam. Ipak, zagledali su se jedno u drugo kada je Ana gonjena svojim ambicijama došla u SAD maturirati u sklopu učeničke razmjene. Nije išlo lako, oboje su nosili teret drukčijeg gledanja na stvarnost, istina ne tako velik kao njihovi roditelji. Došao je kraj školovanju, Ana se morala vratiti doma, a Krešo nije smio tamo zbog Titova režima. No, Domovinski rat sve je promijenio. Krešo jednoga dana odlazi u njega kao dobrovoljac, iako mu roditelji govore da već dosta čine za hrvatsku stvar u SAD-u. U domovini se povezuje s ostatkom obitelji i kao nadareni Hrvat iz iseljeništva pomaže na raznim poslovima da mu domovina konačno stane na noge. Naravno da je pronašao i Anu, pokušao se još više s njom zbližiti i učiniti da ga kao člana emigracije prihvati njezina majka i baka. Vukovar dotle gori. Nije više mogao izdržati i odlazi tamo. Prošao je njegovu Golgotu i uspio se spasiti probojem u zadnjim časovima pred njegov pad. Opet je na raznim poslovima i primjećuje kako počinju pridolaziti neki novi, čudni ljudi. Nije ih zanimala hrvatska stvarnost, nego samo ugled i novac. Krešo je u međuvremenu dobio i PTSP, pokušao se liječiti, ali nije išlo. Razočaran i smeten vraća se u svoje rodno mjesto, u nevino djetinjstvo. Njegov stari profesor upućuje ga na globalno sveučilište, može povesti i Anu. Za Krešu je to bilo odlučujuće. Nije išlo kako se nadao. Njegove misli o pravdi i sličnome bile su daleko od njihovih misli. No, oni su bili umreženi i samouvjereni. Otpor u Kreši, Ani i još nekim polaznicima raste. Kako je sve završilo saznat ćemo kad pročitamo roman.

Svatko pošten s osjećajem zahvalnosti posvetit će se ovom djelu. Tomašić je progovorio o onome što tišti hrvatskog čovjeka, razotkrio smicalice koje čine određene osobe i određene skupine u hrvatskom društvu i izvan njega. Stil je čitak, jezik britak, misli jasne. Krešu liječe u globalnoj klinici. Tako počinje radnja. Oni misle da su ga uspjeli nadvladati. On razmišlja o prošlom životu. Pojedinac sučelice sustavu koji je jak i neprestano raste. Takav je zapravo i pisac ovim svojim djelom. Na čiju ćemo stranu stati?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. veljače 2013.; hrsvijet.net, 2. veljače 2013.

 

Osobno