Print Friendly, PDF & Email

Ivan Grljušić, Komunističke priče, Istarski ogranak DHK, Pula, 2013.

U hrvatskoj književnosti još uvijek nisu česte ovakve knjige. Književnici se očito boje, ma koliko to ružno zvučalo. A tako imaju o čemu pisati.

Grljušić spada u red onih književnika kojega nije briga za trenutno prevladavajuću struju u književnosti. On ide svojim putem. I zbog toga nije mogao preskočiti komunističko vrijeme, ovdje kod nas i u inozemstvu. Obilježilo je povijest, zavilo u crno mnoge obitelji. Naravno da tako nije trebalo biti. No, ljudi su bili slabi.

Kad uzmemo u ruku ovu knjigu, ne ćemo se naći pred pričama ispričanima na uobičajeni način. Pisac zna posegnuti i za publicistikom, zna biti polemičan. Vidljivo je to i na samim koricama. »Živjela crvena Hrvatska«, piše na nekom zidu. Znamo, bila je to stvarnost u onim hudim jugokomunističkim vremenima, ali i stvarnost koju nam je pokušao namrijeti negdašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Uskliknuo je prilikom dolaska na vlast da će zacrvenjeti Hrvatsku. Mnogima se zbog toga zacrvenjelo lice. Ne, tako se ne može ići naprijed.

Priče pred nama najprije su se pojavile na različitim stranama, da bi onda bile sabrane u knjigu. Trpke su, ali ih treba pričati, ne za laku noć već dolazećim naraštajima da bi razumjeli zbog čega nam je trenutno tako kako jest. Dok su se drugi narodi borili da bi gospodarski išli naprijed, mi smo se borili da bismo s vrata skinuli jugokomunističku krpelj. Pribila se tamo i siše li siše krv, u doslovnom smislu te riječi. Njezin bijeg u tzv. antifašizam ništa ne rješava. Nje se jednostavno treba osloboditi.

Početak zbirke odmah nam jasno kaže da ovdje ne će biti »političke korektnosti«. Grljušić nam priča o Lenjinovu božićnom zavijanju. Približio mu se kraj. Počeo svoditi životne račune i ostalo mu samo zavijanje u noći kad Bog silazi na zemlju. Položiše ga u mauzolej, čuvaše sa svom pompom i licemjerstvom. Ali nisu računali na cijev. Puče ispod mauzoleja i njegovo balzamirano tijelo prekri izmetom. Ljudi zaključiše, ali ne rekoše: Kakve moći, takva i posljednja pomast. Nešto od svega ovoga pojavi se i u sljedećoj priči Kas bijelih konja iznad Biokova. Zaslužni borci, kažu, otišli u planinu na zasluženi odmor, što je puk prevodio: otišli da se nažderu i naloču. I bi tako. Onda se u dubokoj, snježnoj noći oču kas konja, bijelih, usred planine. A njih nigdje. Znali su, progovorila krv onih što su ih pobili. Pokupiše se ranim jutrom. S posljednjim, pak, ruskim carem bi drukčije. Grljušić njemu i njegovoj obitelji posvećuje nešto više stranica, jer ne samo da je ta priča opsežnija, nego je i znakovitija. Da osta na životu i vlasti, povijest bi drukčije tekla.

Ima tu još priča, a u jednoj objašnjava zbog čega nije posjetio negdašnji SSSR. Pomoglo mu šesto čulo. Možda se nikada iz njega ne bi vratio. Takva su to vremena bila. Oni odmah znaju krivnju, tebi treba dugo vremena dok to otkriješ i počneš se iščuđavati kako možeš biti kriv zbog ničega.

Koliko god ove priče bile teške, one odmaraju. Pisac je stari znalac pera i vješto nas vodi prema poruci koju želi uputiti. Sve smo to mi, ali to ne znači da se ne možemo otresti te povijesne prašine. Ipak recimo, živi bili pa vidjeli.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. travnja 2016.; hrsvijet.net, 5. travnja 2016.

Osobno