Print Friendly, PDF & Email

Ivan Grljušić, More sjaja, Samostalna naklada, Poljica, 2012.

Zacijelo je malo neobično da netko svoje radove sam izabere, uredi knjigu, izradi njezinu naslovnicu te je likovno i grafički oblikuje. K tome još je i objelodani u svojoj izdavačkoj kući. Takav je slučaj sada pred nama. Istina, ne možemo ovaj pokušaj ocijeniti kao kritički pogled na Grljušićevo stvaranje, jer tko je to kritičan prema samome sebi, ali možemo kao piščev pogled na njegovo osobno djelo. Drugim riječima rečeno, pred nama je još jedan Grljušićev uradak koji će kritičari u budućnosti ocjenjivati zajedno s drugima.

A taj uradak predstavlja nam čovjeka zagledana u svoje postojanje, čovjeka u potrazi za odgovorima na teška životna pitanja. Tako je još tamo od njegovih prvih pjesama. Jedna je i donesena u ovom izboru, Uzavreli krš, poglavito stoga što je prva objavljena i tako se sačuvala. Jednostavna i jasna za jednog petnaestogodišnjaka. Zvizdan upekao, more sjaja oko njega, sve ključa, mi u svemu tome. Zar tako ne izgleda i naš svagdašnji život? I ide pjesnik dalje. Ponikao je u kršćanskom okružju, ali pokušava spoznati i koji su to dosezi starogrčke kulture. Istražio je i vratio se, jer za pravog čovjeka korijeni su uvijek jači od svih izleta. Ti korijeni nukaju nas i da progovorimo ikavicom, jezikom koji smo usisali majčinim mlijekom da bi nam ga oteli tijekom školovanja.


Grljušić se ne da sputati, on traži, pokušava, da nije tako zacijelo ne bi ni izabrao tegobni život samostalnog umjetnika. Isto tako ne bi ni prekinuo stvaranje krajem četvrtog životnog desetljeća. Jednostavno mu se učinilo da je rekao što je imao reći i da bi sve drugo bilo samo ponavljanje tog izrečenog. On na to ne želi pristati kao što nije pristao ni na mnogo toga drugoga. Zbog toga ostaju govoriti njegova djela.

Dok sam čitao ovaj izbor, zadržao sam se dulje nad pjesmom »Mobilizacija«. Kao mali upamtio je da su došli neki ljudi i da su za njima otišli mnogi iz sela. Kasnije su seljani govorili da je došao đavao i da ih je odnio. On, pak, ništa nije smio pitati, iako ništa nije razumio, jer bi ga djed odalamio štapom po stražnjici. Tko imalo poznaje povijest naših krajeva dobro zna o čemu Grljušić govori. Prenio je sliku kakvu smo mnogi zapamtili i ta slika će vječno ostati u nama. Dio smo domovine koja je takva kakva jest, ali koju treba voljeti. Posvetio joj je i jednu čitavu zbirku pjesama, a po jednom pjevanju iz nje i ova je zbirka dobila ime. U toj domovini jaka je ljubav prema kršćanstvu, zbog čega dosta stihova pjesnik posvećuje kršćanskom Bogu. Sve to ne zaustavlja se na granicama oko nas, nego ide i prema Bosni, odnosno našima u njoj, koja je gorjela devedesetih godina prošloga stoljeća. Na nekoliko mjesta Grljušić govori o tome moleći Boga da im zima tamo bude blaga.

Izabrane pjesme i poeme, izabrano haiku pjesništvo, pisac je popratio i s nekoliko proznih tekstova koji pobliže iznose njegovo životno uvjerenje. Tako smo dobili cjelokupnu pjesnikovu misao, ako se tako može reći. Nije uzmicao, tražio je odgovore, rekosmo. Što je s nama u našem svagdašnjem okruženju? Upit je to koji izvire iz svakog istinskog umjetničkog djela. Ovi retci pred nama zaista to jesu. Neka Grljušiću zrela životna dob bude mirna i mudra, a onima koji sve ovo budu čitali neka u srce uđe misao da možemo mnogo toga učiniti na ovoj zemlji samo ako to hoćemo.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 19. srpnja 2014.; glasbrotnja.net, 22. srpnja 2014.

Osobno