Print Friendly, PDF & Email

Ivan Ott, Ukradeno djetinjstvo, Naklada Bošković, Split, 2013.

Pročitao sam dosta knjiga o Bleiburgu i Križnom putu, ali ova me se najviše dojmila. Držim da je to zbog sljedeće rečenice ili činjenice: »S jedanaest godina pošlo je u Exodus dijete, s dvanaest godina vraćao se u svoj rodni grad zreo čovjek.« (str. 369.) Nekako uspijevamo shvatiti, barem tako mislimo, patnju odrasla čovjeka, ali kako shvatiti neljudsku patnju malog djeteta? U svakom zdravom ljudskom umu morao se tako urezati događaj spomenut na 196. str. Već su u logoru. Mali Ivan, glavni junak ovoga djela, pati zajedno s majkom. Otac je prije odveden. Odjedanput ugledaju kako partizani vuku nekog isprebijanog čovjeka. Ivan prepoznaje oca. Spontano trči prema njima i viče da mu ga puste. Dočekala ga je vojnička »bakandža« i odbacila daleko uz riječi: »Gubi se kopile«. Slika je to komunističkog odnosa prema pobijeđenima. Neuki i divlji satirali su one koje su držali »neprijateljima«.

Zbog svoga književnog dara Ott je pitko prikazao događaje iz tih dviju godina svojega života, godina koje mu je ukrala nova komunistička vlast. U sve duboko zahvaća, ali unatoč tome ne prosipa okolo mržnju. Zapravo, često se pita kako taj komunizam može biti tako neljudski, kako može tako mrziti. Na kraju svjedoči da je oprostio svojim progoniteljima, samo nije to zaboravio. A i slike su tu. Dugo vremena nije se mogao osloboditi obješenog čovjeka koji mu je dolazio u san. Vidio je puno ubijenih ljudi, ipak samo ga je ovaj proganjao. Njegova smrt, smrt neznanca, najviše ga se dojmila tko zna zbog čega.

Sljedeće su postaje autorovog Križnog puta opisanog u knjizi: Ljubljana, Vitkring, Bleiburg, Dravograd, koncentracijski logor Teharje, dva preodgojna doma u Celju. Iz Ljubljane polazi s ocem i majkom, u preodgojne domove dolazi sam, među skupinom od 40-ak djece. Nikada nije saznao tko se smilovao da ostanu živi. Zna samo da su ih pokušali preodgojiti. Opisuje to u trećem poglavlju. U prva dva inače opisuje odlazak na Križni put i sam Križni put. Iz prvog preodgojnog doma uspio je izvući živu glavu. Nemilosrdno su ih zlostavljali. Uz to su morali teško raditi. Djevojčice su se osim rada trebale brinuti i za bebe koje su stigle u tom konvoju zajedno s njima. Njih troje pokušalo je pobjeći. Uhvatili su ih, isprebijali do krvi, četiri stražara su ih odvela, ubrzo se vratila i više nikada nisu čuli za njih. Kada su pošli u obližnju školu, onda su ih zlostavljala školska djeca. Ivan je brzo shvatio da se ništa ne događa slučajno. Bila su to djeca iz komunističkih obitelji. Novi dom naizgled je sve promijenio. Prema njima odnosili su se pristojno. Ivan nije shvaćao što se događa. Tu mu umalo glave nije došao partizančić njegovih godina. Iznenada mu je izbila pjena na usta. Pokušao mu je pomoći, a on ga je uhvatio za grkljan i stegao. Spasili su ga u zadnji čas. Naučio je što znači ta nova »partizanska bolest«. I onda, njima malima, ponudiše vojnu karijeru. Izobrazba u SSSR-u. Otvorile su mu se oči. Promjenom odnosa mislili su od njih stvoriti »nove ljude«. Ali kako zaboraviti kroz što je prošao, kako izdati sve to? S druge strane kako sam preživjeti? Ipak, sve sretno završava jer po njega dolazi njegov biološki otac, s kojim se nije vidio od svoje prve godine života. Bio je, naime, usvojen.

Vrijedi pročitati ovu knjigu i nakon toga razmisliti o životu. Vjerujem da ćemo se manje tužiti i da ćemo bolje shvatiti zlu narav raznoraznih mišljenja oko nas.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. lipnja 2014.; hrsvijet.net, 31. svibnja 2014.; glasbrotnja.net, 2. lipnja 2014.

Osobno