Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Japundže, Školska knjiga, Zagreb, 2013.

Trenutni neokomunistički političari u Hrvatskoj na vlasti kao Ivo Josipović, Vesna Pusić, Zoran Milanović i mnoštvo drugih, da ne nabrajamo, ne samo da ne znaju što se događalo tijekom devedesetih u BiH nego ne znaju ni što se događalo u Hrvatskoj. Oni očito nisu prošli ono što je prošla Stana, glavni lik ovog novog Araličinog romana. Dok je imala desetak godina, Srbi su joj ubili majku. Stravičan događaj iz ranog djetinjstva pamtit će čitav život. A njoj, iako dobroj učenici, prije toga je bilo zabranjeno pohađanje nastave, pripadala je pogrješnom narodu. Oca su nastavili odvoditi na kopanje rovova. Odlučio je pobjeći i pomoći i svojoj majci i kćeri da i one pobjegnu. Javio se s druge strane ugovorenim znakom, preko radiopostaje. Došao je red na njih dvije uz pomoć sajle prijeći nabujalu Bosnu. Naravno, nitko taj prijelaz ne smije ni čuti ni vidjeti. Da sve ne prepričavamo, recimo da se prijelaz sretno završio. Međutim, Bošnjaci napadoše svoje susjede. Opkoliše ih sa svih strana. Spas je bio samo u dojučerašnjim neprijateljima, Srbima. Trebala im je nafta. Hrvati su je imali. Zahvaljujući toj trgovini i Stana jednoga dana ode na slobodu, prema Zagrebu. Otac ostade, netko mu jednom vjerojatno prigovori zbog toga dok je izvlačio neki zbjeg i on se žrtvova, pucao si je u glavu. Saznat će za to Stana kasnije, kao i za bakinu smrt. Ostao joj je samo stric, tu u toj domovini koja je lijepa i onda kada njezini ljudi nisu.

Pogađamo, radi se o Žepču. Aralica je o našim nedavnim događajima progovorio bez fige u džepu. Njemu je sve jasno, kao i Stani. Ali nema tu mržnje ni prema kome. Povijest je takva kakva jest i treba je pravilno shvaćati. U ovom romanu pisac o njoj progovara kroz priču o japundžetu, odjevnom predmetu koji je pastira čuvao od hladnoće, kiše, nevremena. Prilikom ispraćaja, baka ga je dala Stani i navela je da prisegne da će ga čuvati do dana svoga vjenčanja i tada od njega napraviti svoju vjenčanu haljinu. Zbog čega, čitatelj saznaje na kraju priče. Stana odrasta, puno joj toga nije jasno, ali ostaje vjerna riječi danoj svojoj baki. Uz japundže čuva i moći koje joj je ona dala. Puno je nepoznanica pred njom. Zna samo da ih sve mora pobijediti i uspjeti.

Nakon završene srednje škole Stana se nastanjuje kod Gracijele, gospođe o kojoj mediji neprestano pišu i koju neprestano slave. Ona navodno zna bolje od drugih o muško-ženskim odnosima. Službeno se udavala nekoliko puta, neslužbenih veza bilo je i previše. Rodila jedno dijete, ali su mu zakrenuli vratom da ih ne oda svojim plačom dok su se u Drugom svjetskom ratu zanosili komunizmom. Obogatila se i svu svoju brigu svela na akne na licu. Izluđivali su je, nju koja se opajala ljepotom i o tome drugima propovijedala. Da, nije još voljela Hercegovce, kućne životinje i plač djeteta. Akne bi joj odmah skočile na licu. Kada se Stana u novčanoj oskudici počela slučajno baviti manekenstvom, Gracijela je počela misliti da je konačno »progledala«. Uzalud. Stana je odrastala u pristojnu hrvatsku ženu, što Gracijela nikada nije bila unatoč medijskoj slavi.

I rat i povijest razlomili su i razlamali Staninu obitelj, zapravo jednu hrvatsku obitelj. Ali zahvaljujući vjeri u Boga, vjeri u domovinu i u sama sebe, ti su se procijepi srašćavali i život je ponovo bujao. Jer, život bez toga da ga se prenese drugome nema smisla. Poruka je to ovoga romana. Aralica je ponovno majstorski ispleo sliku koja nam odgovara na mnoge naše upitnike. Nema nam druge nego roman uzeti u ruke i čitati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. svibnja 2014.; hrsvijet.net, 4. svibnja 2014.; glasbrotnja.net, 5. svibnja 2014.

Osobno