Print Friendly, PDF & Email

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, Zagreb, 2013.

Je li Bosna nerazumljiva, maglovita zemlja ili ozemlje koje su mnogi gazili, ali je ipak, u ovom slučaju, ostalo duboko u svijesti Hrvata? Nije Lovrenović do kraja odgovorio na to pitanje, kao ni na pitanje što je Hercegovina. On se nje samo sjeća po pretovarenim kamionima koji su, navodno, u Domovinskom ratu odvozili iz bogatog Varcara robu tamo dolje prema jugu, prema njoj, Hercegovini. Pa na što je onda odgovorio Lovrenović ovom knjigom?

U Drugom svjetskom ratu piscu je nestao otac. O tome se u kući kasnije nije smjelo govoriti, zna se, zbog komunizma. Jedino je djed uporno slušao inozemne radiopostaje i imena nestalih koje je objavljivao Crveni križ. Na tisuće njih. A baka je svijet dijelila na naše i dušmane koji su, kako kaže Lovrenović, za baku bili partizani, Rusi, osobito Englezi koji su naše u Austriji izdali i vratili partizanima. (str. 354.) U takvom okružju stasa naš pisac.

Drugi važan ključ za razumijevanje pisca i njegove knjige jesu njegove misli o Ahdnami. Tko je taj fra Anđeo Zvizdović i što se zapravo dogodilo kad je on stao pred Mehmeda, osvojitelja, tamo na Milodražu? Je li se ponio po onoj da je najvažnije naučiti biti potopljen, a ne udaviti se? (str. 73.) I gdje je tu Europa, gdje su tu drugi kršćani? Treba li se i danas potapati, a ne udaviti se? Nije to Lovrenoviću sve jasno, bune ga njegove vlastite misli, pa i zbog toga vrlo oštro progovara o »svojima«.

I još je preostao jedan ključ, a to je piščevo bezboštvo. »Otišao« je, kako svjedoči, još dok II. vatikanski sabor nije zaživio. Pronašao je novu utjehu: Camusa. Kaže da odatle dobija više nego i s koje druge strane. (str. 281.)

S ovakvom prtljagom na leđima Lovrenović raspliće bosanski usud, a ja bih rekao i hercegovački, kroz stoljeća. Ginulo se i za vrijeme Turaka, i za vrijeme Austrije, i za vrijeme Prve Jugoslavije, a najviše za vrijeme one Druge. Tada se sve uskomešalo. Ljudi su nestajali i u duhovnom i u tjelesnom smislu. Slažemo se tu s piscem. Ali je li baš sve nejasno, je li nas mogao spasiti »komšiluk«, potiranje svojih posebnosti ili su na ovom ozemlju zaigrali neki drugi igrači služeći se našim glavama i našim sudbinama? Ne može se živjeti u razlomcima, drugome ne bi trebalo smetati tko smo mi i što smo, i obratno. To nikoga ne ugrožava, to je demokracija. Znam, ova knjiga nije baš takvog pogleda, ali tu se ništa ne može. Uzalud je od različitih stvarati neko bosanstvo. Teška magla.

U 6 poglavlja Lovrenović vješto veze svoju priču o pogledu na Bosnu u 20. stoljeću. Nije to nikakav sustavan pogled, to je zbir različitih ogleda nastalih u različito vrijeme i zbog različitih svrha. Ali u svima njima prepoznaje se ljubav prema mjestu gdje si nikao. Druga je priča koliko se ona slaže sa stvarnošću. I takve podrobnosti ovdje treba pozdraviti. Pisac to zna i osjeća dok u ruci drži mrtvu majčinu ruku i na njoj gleda njezin vjenčani prsten. Nadala se čitav život i s tom nadom legla u grob. Sin ostaje nad tim razmišljati. A mi dodajmo da je to tipična slika mnogih naših obitelji, obitelji nestalih u zlokobnom 20. stoljeću.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. veljače 2014.; hrsvijet.net, 9. veljače 2014.; glasbrotnja.net, 10. veljače 2014.

Osobno