Print Friendly, PDF & Email

Ivan Grljušić, Amerika, Amerika, Samostalna naklada, Poljica, 2013.

Živimo navodno u suvremenom vremenu. Ljudska vrsta prilično se popela na svoj vrhunac. Samo što se nije obogotvorila. Tako izgleda kad bez razmišljanja slušamo pristalice te suvremenosti oko sebe. A kad počnemo razmišljati? Dođemo tada do onoga što je Grljušić iznio u ovome svome romanu.

Nekada je postojalo moćno rimsko carstvo. Činilo mu se da mu nema zalaza. Romanopisac to lijepo opisuje u vizigotskom opsjedanju Rima. Njihov moćni kralj Alarik došao je pod zidine. Rimljani ga ne shvaćaju ozbiljno, izruguju se s tom još jednom opsadom čekajući da prođe. Njima se hoće života, ne borbe s ludim Alarikom. Međutim, Rim biva osvojen. Vojska je nastavila dalje, a Rimljani su ostali na ruševinama. Je li vrijedilo?

Grljušić roman započinje otkopavanjem rimskih ruševina. One koji su to radili zapuhnuo je jaki smrad. Nema veze što je prošlo 2.000 godina. Bježe od tih jama gdje se slijevala rimska nečist i gdje su bacane životinje i ljudi ubijeni u gladijatorskim borbama. Ali, to je slika Rima. Drugo poglavlje prelazi u sadašnjost ili suvremenost, kako god hoćemo. Pred našim očima odvija se život ljudi iz naše okoline. Viđali smo ih, čitali o njima, pričali i živjeli s njima. Naoko jednostavan život. No, nije. Kroz priču o starom Rimu i priču o našim danima pisac priča o pozadini. Došlo je do dekadencije u obadva slučaja. U daljnjem tijeku razvijanja radnje ona više ne teče Rim pa suvremenost, nego prvo mjesto počinju zauzimati određene društvene pojave i u skladu s tim pisac odlučuje o kojem će vremenskom razdoblju govoriti. Time još više podvlači da je zapravo uvijek bilo isto. Ništa se nije promijenilo. Za to je kriva ljudska narav koja ne želi nove puteve.

Teme su teške, ali ne i ubitačne. Unatoč svoj oporosti uvijek se naslućuje izlaz. U vrijeme raspada Rima njegovi nositelji su kršćani. Nevine ih ubijaju, svjetina je u zanosu, oni smjerno odlaze u smrt. Kasnije ako ikako mogu, a često se zbog opće korupcije moglo, otkupljuju svoje pobijene i dostojno ih pokopavaju. Oni su za njih mučenici, primjeri koje treba nasljedovati. U današnje vrijeme nositelji spasonosne namisli smo svi mi koji nismo nasjeli na govor ovog tzv. suvremenog vremena. U romanu se takvi izruguju s »najblistavijim suvremenim« stremljenjima. Nipošto ne žele poći tim putem. Grljušić naoko zapravo ne daje jasan odgovor što je ispravno, a što pravo. Ipak, kad pozorno pročitamo njegovo djelo jasno nam je što nam je želio poručiti.

Danas se ovakve kao što je pisac ovoga romana svrstava u navodne homofobe. Ne vole ljude, pokušajmo to prevesti. Krivi su što se usuđuju reći da stvari idu u pogrješnom smjeru. Kao da opet slušamo one koji se dosađuju čekajući prolazak opsade Rima, ne shvaćajući kako je pred vratima opasni Alarik. Sada je još i gore. Čisto zlo je na djelu. Pod krabuljom suvremenosti ljudi mu zapravo prinose krvne žrtve. (str. 183.) Grljušić jamačno nije u tom kolu, nemojmo biti ni mi. On je to između ostaloga potvrdio romanom, mi potvrdimo onim što jesmo u ovom krhkom životu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. siječnja 2014.; hrsvijet.net, 25. siječnja 2014.; glasbrotnja.net, 25. siječnja 2014.

Osobno