Print Friendly, PDF & Email

Malkica Dugeč, Tragovima bezdomnosti, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.

Mislim da je teško voljeti svoju domovinu ako barem neko vrijeme nisi bio izvan nje i osjetio čežnju da joj se vratiš. A još ako si duže bio izočan. Eh, tada je čežnja duboka do boli.

Malkica je Dugeč u tuđini još tamo od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Malo bljesnulo hrvatsko proljeće, brzo se vratila komunistička zima i ona je sa svojim suprugom morala u izgnanstvo. Razlog je da se previše poduzela u to vrijeme. Ali nije proklela ljude i kraj iz kojeg su je protjerali. Nastavila je voljeti svoju domovinu, unatoč crvenilu koje su joj na silu pokušavali nametnuti.

Zbog svega rečenog pjesnikinja se neprestano vraća temama povezanima s osjećajem hrvatstva. Sluge politički ispravnog mišljenja zacijelo joj to zamjeraju. Ta oni i ne znaju drukčije. Naredbe se moraju slušati, a srce pusti kraju. Međutim, Malkica Dugeč ne savija vrat pred samoproglašenim gospodarima. Prihvaća novi okoliš u koji je došla i zahvalna mu je da ju je primio, ali se neprestano sjeća svoje domovine koja ju treba i koju ona treba. Daljine ništa ne znače, ako su puti srca otvoreni.

Iako bismo mogli reći da pjesnikinja ide dalekim putovima, ona je, ipak, uvijek tu. Uči sebe i nas kako voljeti i ostati svoj. Stalno je na proputovanju, traži sebe u onostranom i ovozemaljskom. Oboje su joj dragi i oboje predstavljaju srž njezinog bića. Jednostavno rečeno vjeruje u Boga i vjeruje u čovjeka. I jedno i drugo isprepliću se čineći čvrsto jedinstvo. Mudrost je to života koja se stječe kad se prihvati svoj usud i na nov način počne gledati svijet oko sebe. Djeca negdašnjih komunističkih moćnika i pristalica te pogubne i propale ideologije teško da to mogu dokučiti, osim ako se nisu obratili i poslušali zov svoga srca i svoga naroda. Naravno da to nije tek tako jednostavno. Traži se određena hrabrost i određena jasnoća pogleda.

Tragovi koje Malkica Dugeč slijedi polaze još tamo od Herceg Bosne. Sjeća je se i ne napušta je. Njoj granice nisu ništa drugo nego samo to: ljudska odredba koja se sutra može promijeniti. Ali i sutra i preksutra hrvatski narod bit će na istom mjestu i treba ga voljeti. (Dođe li vrijeme govora) Ta čežnja posebno narasta u veljači. Tad bademi cvatu, tamo dolje u Hrvatskoj. (Dok u Hrvatskoj bademi cvatu) Čovjek ih mora sanjati, htio ne htio. I kroz taj san rađaju se nove latice i plove poput brodica. Kako to sve ne opisati? Što će ti ruka, ako nikad njome / Ne zapišeš riječ na jeziku hrvatskome?, pita se pjesnikinja (Što će ti ruke?). Zaista je ovo pitanje na mjestu. Možda još i više kad vidiš invalide Domovinskog rata. Malkica Dugeč ih ne gleda kao one koji su promašili svoj život, već kao ljude kojima trebamo biti zahvalni. Za našu slobodu darovali su razne dijelove svoga tijela i svoje duše. Želi im poručiti da nisu sami ni onda kad ih društvo, a što je to društvo, odbacuje. (Invalidi Domovinskog rata) Nema druge nego se neprestano vraćati cesti svoga zavičaja, koja se, istina, pojavljuje i nestaje, ali je uvijek tu negdje. (Cesta moga zavičaja)

Bez obzira bili u domovini ili u inozemstvu ne bismo trebali odbacivati puteve koje otvaraju pjesme Malkice Dugeč. Vode nas samima sebi i otvaraju nam nove, za koje nismo ni slutili da postoje. Široki su i daleki, ali zato zanimljivi i prelijepi. Hrabri njima putuju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. siječnja 2011.; hrsvijet.net

Osobno