Print Friendly, PDF & Email

Julienne Eden Bušić, Tvoja krv i moja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.

O tamnici se nikada nije imalo niti će imati dobro mišljenje. Jedni su tamo bili ili su im u nju odvodili najbliže, prijatelje, poznanike, istomišljenike..., za druge je ona mjesto gdje se drži ljudski ološ i s kojom nije dobro dolaziti u doticaj. Malo ih je koji razmišljaju da i nevin čovjek može tamo dospjeti ili da netko tko je trebao tek kratko vrijeme u njoj proboraviti u skladu sa zakonskim propisima zbog učinjenog djela, tamo proboravi gotovo čitav život.

Isprepliću mi se ove misli dok pred sobom gledam Bušićkinu knjigu i namjeravam se osvrnuti na nju u obliku prosudbe. Na koncu odustajem. Kako s dovoljno hladnoće govoriti o štivu koje nije izmišljeno, nego je izraslo iz života i predstavlja krik nad nepravdom?! Istina je, Zvonko i Julienne Eden Bušić, zajedno s još nekima, daleke 1976. u SAD-u su oteli zrakoplov da bi upozorili na nepravdu koja se nanosi hrvatskom narodu. Nikoga nisu namjeravali ozlijediti, tek upozoriti i baciti snop letaka nad izabranim odredištima. Međutim, policajac koji je bio upozoren na bombu nestručno je njome rukovao i poginuo. A oni su je bili izradili samo zbog uvjerljivosti, u loncu u kojemu su kuhali grah. I to je bilo jedino njihovo oružje, javno rečeno gdje se nalazi. Država je bezdušno iskoristila tu nesreću i strahovito im se osvetila. Podrazumijeva se da su svi okusili tamničke dane, i to duge i nemilosrdne, ali je najviše odležao Zvonko, čak 32 godine, dvije više nego što je to bilo po zakonu. U njegovom slučaju iskoristili su još jednu pojedinost: bio im je pobjegao, ali se predao nakon kratkog vremena. S pravom se Julienne pita zar to nije prirodno, odnosno zar je smisao tamnice da u čovjeku ubije svaki nagon za život i razmišljanje? (str. 135. – 136.) Nju su zbog Zvonkina bijega odmah zatvorili u samicu iako ništa nije bila kriva.

Nije Julienne nikakvo pomodno hrvatsko ime. Ona je čistokrvna, ako se tako uopće može reći, Amerikanka. Udala se za Zvonku i pridružila mu se u borbi za hrvatsku slobodu. Grize i grist će to domaće petokolonaše, pa kad su osjetili da bi Zvonko ipak mogao izići iz tamnice, nagaziše ga što više mogu u jednoj od emisija, vi recite kakve, Latinice. Hrvatski, pak, puk Zvonku dočeka raširenih ruku. Kako i ne bi! Biti toliko godina u tamnici i ostati uspravan. Pokazao je to još na početku i time zapečatio svoju sudbinu. Umjesto da tereti druge, kaje se, cmizdri, govorio je o pravu hrvatskog naroda na slobodu. Sudac mu to nije htio oprostiti. (str. 175. – 176.)

Za sve ovo dugo vrijeme dok je Julienne poput Penelope čekala svoga Zvonku, ostala su im samo tri sredstva doći u doticaj: prerijetki posjeti, pomno nadzirana pisma i kratki telefonski razgovori koji su se još skraćivali kad bi došlo do promijenjenih prilika u svijetu, kako su to tamnički službenici objašnjavali. Sama knjiga ustvari je zbirka pisama koje Julienne piše svome Zvonki. Međutim u isto vrijeme ona ih piše i cenzoru. Nikada nije sigurna hoće li ih propustiti do njega ili će ih zaustaviti, vratiti. K tomu, Julienne uopće ne zna tko je taj cenzor i što je to što nije dopušteno pisati. Zaprepašćuje kad vidimo što bezlični službenik misli da Zvonko ne bi trebao pročitati. Je li to preslik svijeta, s ove strane brave, kakav bi oni željeli da živimo? Julienne sve to podnosi i pokazuje nam koja je to povlastica gledati nebo, moći otići tamo i ovamo, slušati pjev ptica, staviti sasušeni list u sobu bez straha da će ti ga netko, kao tamničar Zvonki, uzeti, jer je to protivno nekim, Bog zna kakvim, pravilima.

Bez obzira što rekoh da ovu knjigu ne ću mjeriti prosudbenim metrom, već srcom, ipak želim reći da je uzorno književno napisana. Čak bi se mogla nazvati i epistolarnim romanom. Kolikogod spisateljica govorila o svojim vlastitim, teškim osjećajima, ipak nije skliznula u patetiku. To je izuzetno lako u ovakvim slučajevima. Očito je da je Julienne ne samo velika osoba nego i velika književnica. Nije napisala puno, tek joj je ovo druga knjiga, ali je ispisala izvrsno štivo. Ostat će u hrvatskoj književnosti zbog mnogo razloga. Jednoga dana doći će i u hrvatsku lektiru, samo da se još malo podigne magla koja tamo vlada.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 17. siječnja 2011.

Osobno