Print Friendly, PDF & Email

Branko Pilaš, Zlatni snovi, Naklada M design i dr., Međugorje – Synopsis, Zagreb, 2010.

Pisati za djecu slično je kao i pisati za odrasle. Govor prilagodiš njihovom uzrastu i naizgled to je to. Međutim, nije. Sadržaj mora slijediti ono ljudsko u svakome od nas. Starijima se može podvaliti nešto drugo, ali djeci ne. Oni traže kakvoću.

Pilaš je ovo imao na umu dok je sastavljao antologiju hrvatskog pjesništva za djecu koja je pred nama. Pod djecom misli na pučkoškolce. Široko pristupa zadanoj temi i ne iscrpljuje se na proljeću, cvijeću, prirodnim mijenama i sličnome, na što djecu neprestano pokušavaju svesti. Kao, ne razumiju oni još naše stvari. Pilaš im pristupa s dostojanstvom, želi u njima pobuditi odraslost, naučiti ih osluškivati život oko sebe u njegovoj mnogovrsnosti. Nakon toga bi trebali znati spoznato primijeniti u svom životu. Naravno da ovakve misli nisu daleko, dapače istovjetne su s onim što bi i odrasli trebali činiti. Jednom smo na ovoj zemlji i njome treba proći uzdignute glave unatoč svim udarcima sa strane.

Dok oblikuje antologiju, sastavljač ne polazi od skupine pisaca ili određenog vremenskog razdoblja. Pokušava zaroniti u cjelokupno hrvatsko pjesništvo, sve tamo od početka. To znači da ne samo da donosi uradke književnika iz današnje države Hrvatske, već i one iz BiH kao i iseljeništva. Za njega je to jedna jedina književnost i preko nje dijete će se obogatiti i povezati ne samo s cjelokupnošću hrvatske književnosti, nego i s cjelokupnošću hrvatskog povijesnog usuda. Nije slučajno da se ti književnici nalaze upravo tamo. O tome govore i njihove donesene pjesme. Bilo svagdanjeg života i bilo pripadnosti određenom narodu neprestano kuca u njima. Zbog svega ovoga antologija se ne će dopasti onima koji glume tzv. kozmopolitizam, a ustvari su ljudi bez ukorijenjenosti u bilo što ili jednostavnije rečeno isprazni ljudi.

Naslove ciklusima u antologiji Pilaš ne daje toliko prema pjesničkim proplamsajima, koliko prema tim proplamsajima u određenom vremenskom razdoblju. Tako počinje s naslovom »DA bi vazda sretna bila!« A tu se radi o kome drugom nego o Mihanovićevoj »Hrvatskoj domovini« ili »Lijepoj našoj« te sličnim uradcima drugih pjesnika. Nakon toga ide »Na pjesničkim izvorima«. Narod govori o sebi. Djeca se tako uče domoljublju i poštivanju svoga naroda, kao i svakog drugog. Kad to shvate i nauče, mogu se otvoriti bogatstvu hrvatske pjesničke riječi donesenom kroz usta pojedinih pjesnika. Najveća su posljednja dva ciklusa koja i svojim nazivima sve kažu: »Široka tematska lepeza« i »Zablistalo pjesničko praskozorje«. Čovjek uživa dok sve to čita i shvaća koliko smo bogati i koliko griješimo kad kažemo da smo mali narod. Istina, jesmo malobrojni, ali to nije jedno te isto.

Ne smijemo preskočiti još jednu značajku ove antologije. Ne zanemaruje čakavsku i kajkavsku književnost. Djeca se tako uče cjelokupnom pogledu na našu stvarnost i poštivanje razlika među nama. Jedno smo i jedno nam je biti. Kad bi još to i naši političari shvatili! Zapravo, shvaćaju oni to, ali su sebični probitci gadna stvar.

Čitajući ovu antologiju stariji će se obogatiti ponovno pronalazeći dijete u sebi, a djeca će se obogatiti pronalazeći odraslost u svojoj nutrini. Zbit će se ustvari susret i nikome ne će biti žao uporabljenog vremena. To je, pak, odlika samo dobrih djela.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. travnja 2011.

Osobno