Print Friendly, PDF & Email

Drago Čondrić, Fragmenti rane jeseni, Naklada Bošković, Split, 2010.

Pred nama je još jedan od onih kojemu je današnja sloboda, kakva takva, dopustila izići na svjetlo dana. Njemu ovakvom u hudo komunističko vrijeme to nije bilo moguće, a njima takvima danas jest. I to je ona razlika koja vidljivo dokazuje je li netko humanist ili ne.

Čondrić je i više od humanista. On je kršćanin. To njegovo kršćanstvo nije salonsko, ulagivanje novim vremenima i slično, nego je svjesno opredjeljivanje za život u humanosti i okrenutosti Bogu. Nadahnućem i pjesničkim darom dokazuje da je čovjekoljublje i bogoljublje nešto što se ne može i što se ne treba dijeliti. Kad se tome još pridoda domoljublje, onda je slika uistinu zaokružena.

Rečeno se neprestano izmjenjuje u Čondrićevim stihovima. Istina, imaju neke pjesme više jedne ili druge sastavnice, ali su one uvijek odraz cjelokupnosti. Pjesnik promatra život oko sebe, promatra sebe u njemu i onda o svemu izriče svoj sud. Ne bježi u apstrakciju, riječi su mu i stavovi jasni. Zbog toga će na njegovo pjesništvo tzv. suvremeni književnici odmahnuti rukom, ali to je njihov problem. Uvjeren sam da će dulje trajati Čondrićevi, nego njihovi stihovi.

Pjesme u knjizi nisu podijeljene u cikluse. Pjesnik ih jednostavno reda jednu iza druge. Time čitava knjiga izgleda kao jedna pjesma čiji je samo naslov jasno izvučen. On očito potječe iz stihova pjesme U vrijeme rane jeseni. Životni vijek polako se bliži kraju i čovjek svodi račune. Dokle je stigao? Jesu li svi životni potezi bili mudri kako je tada izgledalo? Očito da nisu. A da je uspio, pjesnik može zahvaliti Nekome tko je izmislio vrijeme, utkao ga u sve životne pore da bi čovjek jednoga dana sretno stigao do nebeske gozbe.

Dok čitamo ove pjesme, čini nam se kao da nazočimo raznim skazanjima, skazanjima iz života jednoga čovjeka. Stihovi se ponekada približuju prozi, načinu pjevanja fra Janka Bubala, sagama i epici, te nam otkrivaju svijet koji jest suvremen, ali se ne gubi u uobičajenim oznakama suvremenosti. Ne ide mu uvijek ni tako lagano. Ponekada izgleda da Bog šuti, naročito kad nas pogode velike nepravde. A evo ja već ne mogu u tom razborit biti / Do kraja i mene je strah i razmišljati o takvom / Redu stvari u kojemu se razapinju oni što ljube / I kada ispred mene smrt steže prepunu šaku / Života debelim žilama užiljenim u patnju / I to sve samo zbog učinjenog dobra / Moja krv uzavre tražeći zadovoljenje / A ti o Bože šutiš (Bože ti šutiš) Teški su naravno ovakvi časovi, protresaju čovjeka do njegove zadnje žilice. Ipak, ne treba ih se bojati nego njima hrabro proći. Može se uz to i malo našaliti. A ti me o Bože pitaš jesam li spreman / A tko bi ovdje na zemlji mogao biti spreman / Kod ovako ludog srca? (Ludo srce)

I da se vratimo na početak. Pjesnik knjigu posvećuje svojim roditeljima. A već je odrastao čovjek. Jednostavno nikada nije prestao biti dijete, u onom pozitivnom smislu te riječi. To je, pak, odlika neiskvarenih ljudi i pjesnika. Oni drugi time se ne zamaraju. Trka za slavom ne dopušta im zaustaviti se ni na trenutak, nekome zahvaliti, pa makar se radilo i o roditeljima. S Čondrićem možemo jednostavno zaključiti: Već tisućljećima su isti uvijek s blještavim / Mramornim pročeljima i pozlaćenim / Reljefima nostalgično okrenutim u prošlost (Obijeljeni grobovi).

Nakon čitanja Čondrićeva pjesništva ne ćemo biti prazniji i ljući, nego ćemo i sami početi dublje razmišljati o svemu oko sebe. A to je odlika samosvojnog i dobrog pjesništva.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. svibnja 2011.; hrsvijet.net, 16. svibnja 2011.

Osobno