Print Friendly, PDF & Email

Zdenko Antunović, Bljesak sjećanja, HKD Napredak, Bugojno – Zagreb, 2009.

Do ove Antunovićeve knjige došao sam sasvim slučajno. Poklonio mi ju je kad smo se upoznali nedavno u Novom Travniku boreći se za hrvatsku ravnopravnost u današnjoj BiH. Pročitavši je shvatio sam da je zaslužila da se o njoj progovori s uvažavanjem.

Izborom pjesama, njihovim svrstavanjem u cikluse, izgleda kao da Antunović nema namjeru zaplivati visokim književnim vodama. Jednostavno osjeća bilo života oko sebe i na to odgovara pjesmom. Ne uvijek i ne kad bi htio, nego kad ima vremena. Pogledi su mu pritom različiti tako da imamo osjećaj da su u ovoj knjizi zbijene njih tri s određenom tematikom. Ono što ih veže u jedno jest stil pisanja i namjera trajati na određenom prostoru i vremenu.

Prvi ciklus Žuljevi na srcima nekako je najzaigraniji, ali u isto vrijeme i najangažiraniji. Sve je jasno već od prvih stihova Prodaju zemlju. // Prodaju uspomene? // Na žuljevite ruke, / koje je ogradiše. // Na žuljevite ruke, / koje je obradiše. // Na žuljevite ruke, // koje je obraniše. // Prodaše ruke / koje zemljom othraniše // kćeri i sinove svoje // što u zemlji ostadoše. // Njima će ostati // samo žuljevi na srcima // s ruku njenih. (Domovina) Kad je sve tako jasno, onda se može pjevati i o ljepotama koje skriva ta voljena domovina. A ona se može naći i u maglama, i u brezi, i u zvucima gitare, vjetru što raznosi mirise i sjećanja, puno toga što nas okružuje i što jesmo. Nije stoga čudno da nam se dogodi ljubav, da zavolimo svoj mali svijet i nasmiješeni krenemo u život osjećajući slobodu u svakoj žilici svoga bića.

Vrijeme jednostavan je naslov drugog ciklusa. Imamo svoju ljepotu i svoje stavove na ovome svijetu, ali sve prolazi. Sat što teče do sutra / u prostor novi vodi me od jučer. // Gibanje dugo tisućljeće / krati se svaku večer. // Na sceni doba, ere i stoljeća / vrijeme teče tisućljeća. (Vrijeme) Smjenjuju se i godine i ljeta, snovi nastaju i nestaju, spušta se noć, pojavljuju se znakovi na nebu, anđeo u kolijevci svemira spi. Lijepe misli, nema što. Svjesni smo da je tegobno ići ovozemaljskim putevima, ali čemu plakanje. Pogled nam treba biti uperen prema gore i stići ćemo ili ćemo početi drukčiji način postojanja.

Kad se ovako postave stvari, razumljivo je da se moramo posebno obratiti svome Bogu. Čini to Antunović u trećem, zadnjem ciklusu Moja priča s Tobom. Obraća mu se kroz sjećanje na ono što je o Bogu učio na vjeronauku, što je o njemu učio kod drugih, što je o njemu učio u svome osobnom životu. Sve je to zbio u pjesmu Križni put gdje od postaje do postaje Isusovog križnog puta polako hodi i pokušava progovoriti o onom bitnom. Čitateljevo oko zacijelo će zapeti i za pjesmu Moja priča s Tobom. Tu pomalo na šopovski način razgovara sa svojim Bogom kojeg ne imenuje nego ga gleda u onome drugom kraj sebe. Volio bih / sjesti s Tobom. // i pričati... // Znam, čuješ me i sada. // Kazivao bih Ti // o svijetu koji si stvorio // na sliku i priliku Svoju. (Moja priča s Tobom) Pisac ponire u svoju vjeru da bi pronašao svoj život.

Sve u svemu, ovo je knjiga koja odišući jednostavnošću i skromnošću čitateljevu pozornost nenametljivo usmjeruje prema bitnim stvarima u životu svakoga od nas. Jesmo u svijetu, jest sve ovo prolazno, ali uvijek treba biti dostojanstven i uspravan. Tu nam istinu nitko ne može dati, ako je ne poklonimo samima sebi. Antunović je to učinio, a mi kako hoćemo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 4. srpnja 2011.

Osobno