Print Friendly, PDF & Email

Milka Tica, Sunčeva djeca, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Radosno me iznenadila ova Ticina knjiga. Zrela, promišljena, poučna, zabavna, duhovna. Moglo bi se još mnogo toga reći, ali zar i ovo nije dovoljan razlog uzeti je u ruke i čitati? Svakako je treba preporučiti djeci kojima je uostalom i namijenjena. I ne ćemo zbog toga doživjeti prijekor s njihove strane, dapače.

Događaji iz naše davne prošlosti nižu se pred našim očima. Nisu to neumoljive povijesne činjenice, to su legende s istinom u sebi. Spisateljicu zanima kako smo se našli u današnjoj našoj postojbini. U skladu s još bjelodano nerazjašnjenim pitanjem odakle zapravo potječemo, Tica, kao u svim dobrim legendama, govori o prostranim šumama punim divljači, bistrih jezera, rijeka i potoka. Obrađivala su se polja, napasala stada, odlazilo u lov i branilo se od tuđih nasrtaja. Naravno da su se štovali i određeni bogovi. Međutim, tako legenda kaže, Hrvati su više voljeli Svevida, Svijetlog Boga, i dopustili da se zagasi vječni plamen što je gorio na najvišem planinskom vrhu u čast bogu Perunu. Naljutio se on, pridružila mu se Morana, zla božica smrti i zime, te se zajednički obrušili na Hrvate. Podnoseći nevolje Hrvati, pak, spoznaše da im je vrijeme poći prema novim krajevima. Na to ih je najviše sklonula Buga, koja je usnula san. I tako na put krenuše plemena pod vodstvom braće i sestara: Kluka, Lobela, Kosjanca, Muhla i Hrvata te Tuge i Buge. Odluka bi teška, ali bi donesena.

Ne ćemo prepričavati čitav sadržaj knjige, ta valjda ćemo je čitati, nego spomenuti da je još jedna odluka bila teška. Krštenje. U novoj domovini, današnjoj lijepoj našoj, na Visu, Porga se zaljubio u pastiricu, latinku Vidu. On poganin, ona kršćanka. On sin bana Hrvata, ona pripadnica drevnog naroda. Ljubav razbi granice. Porga se pokrsti, ban osta poganinom, ali nova vjera osvoji srca njegovih podanika. Bi to u stoljeću sedmom. Dalekosežna odluka što nas opečati ne samo do danas nego do sudnjih dana.

Prije nego zbirku legendi, iako može opstojati i na toj razini, ja ovu knjigu doživljavam kao roman. Radnja se skladno pretače iz jedne priče u drugu od početka do kraja. Jednostavno nas mami nastaviti čitati i vidjeti što će se to zbiti s našim junacima. Spisateljica je sve znalački napravila i pokazala se velikom književnicom. Ušla je u svijet odraslih, ušla u dječji svijet i napravila djelo koje će nastaviti postojati snagom svoga bića.

Jezik romana je izuzetno lijep i zna prijeći u čisto pjesništvo. Poslušajmo ga kratko. »Niz goru su kao rijeka otjecali hrabri ratnici. A kad se posljednji izgubi u daljini, strepnja iščekivanja ponovnog susreta zahvati sva plemena.« (str. 83.) Ujedinjen s nesebičnom ljubavlju prema svome narodu u čitatelja usađuje ljepotu, jednostavnost i otvorenost prema svemu dobru.

Sami završetak romana predstavljen u činu krštenja nije najsretnije riješen. Previše je izjednačen bog Svevid s Bogom koji čovjeka obuzima prilikom krštenja. Starijima je jasno što se htjelo reći, ali će djeci to biti malo teže.

Kako Tica kaže, kao narod smo grana koja se odcijepila sa stabla. Druga grana su Bjelohrvati kojima smo najprije prispjeli u svojoj seobi lagano prepoznavši da smo braća i sestre. Ta pripadnost trebala bi nas vezivati i danas. U kratkom epilogu spominju se novi beskućnici. Oni iz 1991. koje četnici prognaše iz njihova topla doma podno Svilaje. Pa im Tica uputi sljedeće, posljednje riječi romana: »Prognani, vama s ljubavlju posvećujem ovaj roman.« (str. 141.)

Već sam na samom početku rekao kakva je ova knjiga. Dometnuo bih samo da su već neki njezini dijelovi ušli u školsku lektiru za djecu, a ja se nadam da će jednoga, slobodnijega dana ući čitava knjiga.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. rujna 2011.; hrsvijet.net, 4. rujna 2011.

Osobno