Print Friendly, PDF & Email

Clarissa Pinkola Estés, Vjerni vrtlar, Algoritam, Zagreb, 2009.

Priče se mogu ispričati na različite načine, od složenih pa do onih posve jednostavnih. Međutim, nije bitna njihova vanjština, bitna je njihova srž. Ako je imaju, mogu biti i nešto nespretnije ispričane da bi ih ljudi čitali. Srećom, ova priča je ispričana i vješto i s porukom koja je zajednička svima nama. Ne treba biti ni otkvačen ni pristalica tzv. suvremenog mišljenja, dovoljno je biti samo čovjek da bi je se razumjelo.

A o čemu knjiga zapravo priča? To je već nešto teže reći, iako je, podvlačim, sve jednostavno. Ako kažemo da priča o spisateljičinu stricu nismo daleko od istine, ali nismo je ni potpuno točno izrekli. Zapravo, priča je to o čuvanju ljepote i dobra u sebi. Takvi napori neprestano se ponavljaju na različite načine pa se zbog toga priče utapaju jedna u drugu kao one poznate babuške. Stalno izviru nove. Plod je to života u obitelji. Priče su se voljele i tražilo se od djece da ih nauče pričati. I ona su to činila, uz ushit i odobravanje starijih. Bit će tako do kraja svijeta unatoč pokušaju nekih umišljenika da nas pretvore u strojeve.

Stric, kojeg spomenusmo, uspio je uz mnogo muke preživjeti Drugi svjetski rat. Dospio je u logor. Sve je započelo time da je branio šumarak od vojske koja ga je htjela zapaliti. A takve bundžije se nije moglo trpjeti. Njegov brat, spisateljičin otac, nakon rata ga uspijeva pronaći i onda svi zajedno završavaju u demokratskom svijetu s drugu stranu oceana. Prilagodba je išla teško, ali je bilo puno lakše nego pod čizmom komunizma u domovini Mađarskoj. I onda se jednoga dana stric opet buni. Kroz zemljište koje je pripadalo ljudima iz njegova mjesta, pa i njegovoj obitelji, trebala je proći autocesta. Nije to mogao prihvatiti, ali zakon i službenici su bili neumoljivi. Zbog toga jednoga dana oštri motiku, stari običaj njegova naroda kad se ide na rad ili u borbu, te odlazi na sačuvani dio svoga zemljišta. Pali ga, prethodno osiguravši da ne izazove požar na onom susjednom. Polako objašnjava nećakinji što zapravo želi postići. Bila je to za nju škola, ne iz poljodjelstva, već iz duhovnosti. Puno je toga shvatila i o svemu pripovijeda u knjizi. U međuvremenu je stric otišao prema drugoj obali. Iza njega je ostala prekrasna šuma. Nećakinja se zbog posla preselila u grad. A onda joj je na pamet palo da bi u svome vrtu mogla uzgojiti šumu. Bilo bi to po treći put u njezinoj obitelji. Po uzoru na strica zapalila je zemljište. Susjedi su se čudili i pitali što želi postići. A ona im je odgovarala da će uzgojiti šumu. Pročulo se sve i do vlasti pa su došli i spomenuli neke propise. Uglavnom, vrt je zaživio i čitatelj se osjetio obogaćen pročitavši ovu zanimljivu knjigu.

Spisateljica je poznata u svijetu po ovakvim i sličnim djelima. Malo me to začudilo. Otvoreno progovara o Bogu, bez primjesa nadriboštva, magije i sličnoga. Po zanimanju je školovana jungovska psihoanalitičarka. Je li ih to zavelo, je li im to bilo zanimljivo, jesu li mislili da se šali? Ne znam, znam samo da su najveća javna glasila jednostavno otuđena današnjem čovjeku. Stvorila su svoj nestvarni svijet i htjela bi da se čovjek njima i njemu pokloni. Očito ne će tako ići. I ova je knjiga dokaz tomu. Ljudski razum ima smisla samo onda ako se napaja na izvoru vječne božanske mudrosti. Bez toga je najobičnija dječja igračka koja traje kratko vrijeme i onda se pokvari. S ovom knjigom u rukama razmislimo malo o svemu tome.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. rujna 2011.; hrsvijet.net, 11. rujna 2011.

Osobno