Print Friendly, PDF & Email

Božidar Petrač, Na tuđim tragovima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Desetljeća komunističke strahovlade mnogo su toga nakrivo nasadile. Pa su nam tako prodali i priču o književnim veličinama u inozemstvu. Da je ona ipak drukčija, zorno pokazuje Božidar Petrač knjigom pred nama.

Recimo odmah da ovo nije djelo zasnovano na stručnim kriterijima u pokušaju osvijetliti određenu tematiku. Ovo je djelo nastalo tijekom piščeva odgovora na pojedina pitanja. Ono što ga je povezalo u cjelinu jest piščev neprekinuti hod po crti istine. Nije povjerovao komunističkim prijevarama, nego je nastojao sve protresti i na pravi način odgovoriti na ono što je u središtu njegova zanimanja.

Knjiga započinje razmatranjem odnosa Svetog pisma i hrvatske književnosti. Zanimljiva je to rasprava ili ogled, ali mi je malo nejasno kako spada u jedno ovako zamišljeno djelo. Možda tako što se pisce Svetog pisma, ako se to tako uopće može reći, drži inozemnim piscima. Međutim, svakako ju je zanimljivo pročitati.

Nakon spomenute rasprave navedimo ostale Petračeve tekstove u ovoj knjizi. Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu; Dante u hrvatskoj književnosti; Germaine de Staël – između prosvijećenosti i zanosa; Chateaubriandova modernost; Adam Mickiewicz i Hrvati; Gospodin Tadija ili veličina poezije; Honoré de Balzac – nepodnošljiva lakoća opažanja; Mussetova Ispovijed između književnosti i života; Dramsko stvaralaštvo Bernarda Shawa; Tagoreov Dom i svijet; Križni put Paula Claudela; Maughamov Machiavelli; Tonio Kröger Thomasa Manna; George Bernanon – između milosti i zla; Yukio Mishima – pisac »čiste ljepote« smrti i ljubavi; Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj.

Bez i da smo pročitali ovo djelo mislim da nam je nakon ovih spomenutih naslova prilično jasno u kojem se smjeru kreće Petračeva misao. Nakana je to govora o piscima koji su u svjetskim razmjerima i unutar matičnih književnosti i kultura ostavili neporecive književne i duhovne vrijednosti, bez obzira na to jesu li kao takvi priznati ili ne u dosadašnjim hrvatskim kulturnim krugovima. Na ovaj način Petrač je dobro protresao te zatvorene krugove i navijestio hod prema istinskom poimanju prošlosti.

Vratimo se još malo na prvi tekst. Samo su povijesni nesporazumi doprinijeli da naše prvo objavljivanje prijevoda Svetog pisma nije onaj prijevod Bartula Kašića napravljen u štokavskoj ikavici. Da se tako dogodilo, povijest razvoja hrvatskog književnog jezika potekla bi sasvim drugim tijekovima. Isto bi se dogodilo i da nije bilo pogubne jugoslavenske misli. S druge strane, hrvatski pisci su se trajno nadahnjivali na Svetom pismu, počevši još tamo od Marka Marulića. Bilo je tako čak i u komunistička vremena.

Posebno toplo Petrač govori i o Danteu. To je onaj pisac što je u svoje glasovito djelo Božanstvena komedija na potpuno potvrdan način progovorio o Hrvatima, tim pobožnim hodočasnicima. Ništa manje nije topao ni završni tekst o Ivanu Pavlu II. i njegovom književnom radu. Nastoji rasvijetliti i shvatiti u jednoj osobi utjecaje književnika na papu i obratno. Stvarno, ne događa se to svaki dan.

»Ogledi o stranim piscima«, kako stoji u podnaslovu, zaista su dobra naznaka za potrebu stvaranja ovakvih djela u širem obliku. Ne znam hoće li se drugi to usuditi, jer time dovode u opasnost svoj položaj u hrvatskim kulturnim krugovima, ali znam da je sve ovo potrebno. Između ostaloga, tada će širim slojevima društva književnost biti bliža, jer komunistička i slična namisao iščupala je književnosti dušu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. listopada 2011.; hrsvijet.net, 23. listopada 2011.

Osobno