Print Friendly, PDF & Email

Branko Pilaš, Ljepota maštanja i stvaranja, Karista, Zagreb, 2009.

Nerijetko se čuje da je današnja mladež pametnija nego što su to bili prijašnji naraštaji. Ustvari istina je negdje na sredini. Oni imaju više informacija, a pamet je sasvim nešto drugo. To dobro znaju raznorazni suvremeni proizvođači opsjena pa mladež obasipaju junacima koji to nisu.

Branko Pilaš, pak, krenuo je posve drugim putem. Ovu svoju knjigu upravio je mladeži u pučkoj i srednjoj školi. Pritom se ne služi trenutnim trendovima, nego se drži tradicionalnih vrijednosti. Polazišne su mu točke čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Na taj način ispisuje stranice poput romana koji nas nakon čitanja ostavlja bogatijima. A to bi valjda trebao biti zadatak onoga što se u školama uči? Kažem, valjda, jer su se trendovi opasno umiješali i u škole.

Knjiga je sastavljena od četiri poglavlja. U prvom pod naslovom Slike minulog vremena doneseni su likovi i djela hrvatskih književnika koji su završili svoj životni put. Drugo poglavlje, Djela srca i mašte, približava nam književnike s raznih strana svijeta. I treće poglavlje, Događaji razmašu maštu, obrađuje inozemne književnike, ali takve o kojima se govori kao o književnicima za djecu. Četvrto poglavlje, Iz rodnoga kraja, ponovno nas vodi do hrvatske književnosti. Riječ je o onim piscima koji još žive i rade te nisu rekli svoju zadnju riječ.

Zanimljivo je pratiti događaje iz života pisaca i događaje koji su stvorili junake njihovih djela. Pilaš to čini kroz osobne razgovore, dopisivanja, zamišljene razgovore nastale na temelju pomnog istraživanja. Sve je tako jednostavno, a opet tako dobro. Umjesto ispraznog naklapanja i nadmudrivanja oko ove i one teorije, Pilaš je dopustio da progovore pisci i njihovi likovi. U svemu tome prepoznajemo zajedničku nit, bez obzira o kojem se kraju svijeta radilo. Svijet mladeži svijet je odrastanja i u tome pravcu treba usmjeriti svoja književna nastojanja. Sam pisac može lutati, tražiti se, ali kad to završi ima smisla čitati plodove njegova zrelog razmišljanja.

Svi doneseni pisci pripadaju školskoj lektiri ili su na velikom putu da to uskoro postanu. Tako ova knjiga može učenicima poslužiti u raščlambi školskog gradiva koje se stavlja pred njih. Nije, naime, smisao u tome da oni to gradivo napamet nabubaju, već da na temelju njega povuku određene zaključke za svoj daljnji život. Pilaš to neizravno neprestano potiče. Puštajući pisce i junake da progovore svima nam razumljivim jezikom, jezikom naše dubine, uči mladež odbacivati krive stavove i krive informacije te se priklanjati onima vječnima.

Valja istaknuti da Pilaš ne bira pisce i građu po političkim uvjerenjima. On jednako donosi jednoga Silvija Strahimira Kranjčevića i jednoga Miroslava Krležu. I to je dobro, odnosno jedino ispravno. Kamo sreće da i drugi tako postupaju. Bili bismo svi zajedno jači, bez obzira kamo se ili kamo nas svrstavali.

Ovo je djelo zaista osvježenje u školskim priručnicima. Stručno i pošteno sastavljeno, a to je najjača potka za uspjeh.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. prosinca 2011.; hrsvijet.net, 17. prosinca 2011.

Osobno