Print Friendly, PDF & Email

Borislav Arapović (priredio), Sjeverne krijesnice, HKD Matija Gubec, Stockholm, 2007.

Tko se od nas ne sjeća odlazaka naše braće i sestara, susjeda i prijatelja, tamo na daleki Zapad? Nije nam trebao sat zemljopisa da bismo naučili gdje su te zemlje. Carevao je komunizam pa smo i sami smišljali kako ćemo otići. Danas se, hvala Bogu, više-manje događa nešto drugo. Djeca onih koji su otišli sanjaju, ako ne vratiti se, a ono barem posjetiti domovinu svojih roditelja, baka i djedova. Borislav Arapović sve to osjeća i na svojoj koži ter nam je mogao podariti jednu ovakvu knjigu.

Naravno, ne možemo iz donesene građe iščitavati vrhunske ili zamjetne književne uzlete. Ovo su tek čašice iz kojih će se možda jednoga dana razviti lijepi književni leptir. Nu, možemo iščitavati životne tjeskobe, nade i uspjehe hrvatskog naraštaja koji se rodio i raste u dalekoj tuđini, u Švedskoj, tamo na sjeveru Zapada. Pripadaju pučkoškolcima i tek jedan sat tjedno pohađaju nastavu hrvatskog jezika. Arapović priznaje da je malko dotjerivao tekstove, to su vjerojatno činile i učiteljice hrvatskog jezika, kao i ukućani. Ipak, duša iseljene hrvatske djece je tu, na dlanu, krhka i jaka, u tijeku životnog snalaženja između onoga što upijaju u društvu i onoga što upijaju u roditeljskom domu.

Pjesme nemaju veliki tematski raspon. Djeca pjevaju o godišnjim dobima, odmoru obuhvaćenom pojmovima ljeto i pojedina mjesta, o domovini, Bogu, a u završnim razredima počinju pjevati i o ljubavi. Umiješaju u sve to i poneku sličicu iz svoga svakodnevnog, švedskog života. Možda je na ovakav izbor tema utjecalo to što su ove »uradke« stvarali na satovima nastave hrvatskog jezika, pod budnim okom svojih učiteljica. One svjedoče da poneki u početku nisu ni znali o čemu bi pisali, a onda bi nakon nekog vremena odjedanput počeli zauzeto stvarati. Očito je trebala proraditi potisnuta hrvatska svijest i onaj tajnoviti šum kojeg donosi hrvatski jezik.

Arapović se dosjetio prikupiti i jednu pjesmicu djeteta iz predškolskog razreda. Navedimo je: »Jedna cura, jedan dečko, jedna maca,/ lijepi su/ i dobri./ Igraju se svaki dan.« (Igra) Odiše ova pjesma haiku ugođajem i jednostavno nas uvodi u dječji svijet koji se prostro pred nama. A priređivač i nije imao drugu namjeru. Vrijeme će tek pokazati je li ovo nekome bio podstrek da, zahvaljujući Božjem daru, jednoga dana postane i pravi pjesnik.

Ciklusi pjesama jednostavno su naslovljeni razredom kojem pripadaju djeca čiji su uradci u njima. Osim toga ona su poredana po abecedi. Na taj način izbjegnuta je bilo kakva namjera ocjenjivanja. Ovo je tek poticaj ulaska u svoju nutrinu ili dolaska do sama sebe. Pjesma je poslužila kao put, kao kapljice vode koje teku. Na kraju je i dodatak »Poticaji i zapažanja«. U njemu je Arapović razjasnio način nastajanja ove knjige i uputio nekoliko svojih primjedbi. Namjera mu je da ovo ne bude samo pokušaj, nego trajni napor koji će našima u tuđini pomagati opstati, ali i otvarati se kulturi svoga naroda.

Ne znam hoće li hrvatsko društvo s obje strane granice imati sluha za ovakve stvari?! Znam samo da bi se predsjednik Tuđman osmjehnuo na zamisao jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Bilo kako bilo, Arapović, domoljub i književnik, pali krijesnice u šutljivoj hrvatskoj noći i nada se da će osvijetliti nebo. Uvjeren sam da ima pravo.

Miljenko Stojić

Suvremena pitanja, III, 5, Mostar, travanj 2008., str. 152. – 153.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 4. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45

Osobno