Print Friendly, PDF & Email

Nevenka Nekić, Susret u Emausu, Grafex, Mostar, 2005.

Roman kakav je napisala Nevenka Nekić ne susreće se svaki dan u našoj književnosti. On ne samo da je napisan mimo uobičajenih književnih odrednica, već je i napisan na temu koje se naši književnici i te kako boje dotaknuti u svjetlu u kojem to Nekićka čini. Zalaz Prve Jugoslavije, nastajanje i cvat druge Jugoslavije, smiraj u oslobođenju. Pregršt je to naše povijesti koja je uvelike uzburkana. Ima li izlaza iz nje?

Likovi u romanu nisu izmišljeni, zbog čega su ga jedni hvalili, a drugi ga nastojali odšutjeti. Teško boli prikazana stvarnost i nerijetko se pitamo zbog čega je moralo biti baš tako. Nije nam jasno kako su pripadnici našeg naroda mogli služiti jednoj tako pokvarenoj namisli kao što je komunizam. No, sve nam to bude jasnije kada se prisjetimo da slična povijest i dalje teče ovim našim stranama. Jučerašnji naši tamničari jesu i današnji naši tamničari. Revno služe zatiranju hrvatske državotvorne misli tješeći se tvarnim probicima za taj svoj posao.

Radnja ovog djela teče usporedno i u dva se navrata križa. Nevenka Nekić priča o mladom Alojziju Stepincu kojeg život od malena baca na razne strane. Isto tako priča o jednoj otočkoj obitelji i njezinoj mnogobrojnoj djeci, među kojom se naročito ističe Ivo. Prvi put usporedne radnje i ovi likovi susreću se u Emausu. Alojzije je nadbiskup u pohodu Svetoj zemlji, a Ivo siromašni đak željan znanja i rodnog kraja. Drugi susret je na mjestu gdje su ih silom odveli, iako ništa nisu bili krivi: zatvor u Lepoglavi. Odatle putuju prema svome kraju: Alojzije prema svetosti, a Ivo prema opstojnosti.

Držim da se središnja misao romana očituje u događaju u Emausu: nadbiskup blagosivlje Ivu polažući svoju ruku na njegovu glavu. Time je Nekićka htjela reći da su Crkva i hrvatski narod sudbinski povezani. Tek kad idu zajedno neuništivi su, unatoč svoj neljudskoj sili. Ivo nije postao svećenik, ali se uvijek sjećao ovog blagoslova i nastojao mu biti vjeran. Ponio je to iz duboko vjerujuće obitelji. Jedan mu je brat ostao u Tabghi kao benediktinac, a otac i majka podnijeli progonstvo i paljenje obiteljskog doma. On je prošao dvadesetak logora i na kraju dočekao svoju slobodnu Hrvatsku.

Još jedan lik svakako treba spomenuti: Slavko, čovjek za posebne namjene. Ubijao je zarobljene hrvatske vojnike i civile, one koji su pokušavali pobjeći preko granice, a posebno se istakao u trovanju nadbiskupa Stepinca. Doživio je duboku starost i obilnu mirovinu. No, jednoga dana na vrata mu kuca čovjek koji istražuje nedavnu povijest. Nevoljko ga prima. Kada mu je na kraju razgovora spomenuo Lepoglavu i Stepinca, Slavko se onesvijestio. Zaslužni građanin nije mogao podnijeti istinu. Koliko ih je još među nama i zbog čega se ne istražuje sustavnije što su učinili, kao da se pita spisateljica.

Glavom vrsne povjesničarke, očima vrsne slikarice i srcem vrsne književnice Nevenka Nekić plete književne niti koje nas preispituju i upućuju na pravi ključ u odčitavanju i življenju povijesti. I sama se pojavljuje na nekim mjestima svjedočeći time koliko joj je srcu prirasla ova tema. Hrvatski joj je narod zahvalan na ovoj književnoj i povijesnoj cigli uzidanoj u zgradu njegova sjećanja i opstojnosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Osobno