Print Friendly, PDF & Email

Anđelko Vuletić, Plamen i slamka, Meandar, Zagreb, 2006.

Posvetiš čitav svoj život namisli za koju mnogi znaju da ide u krivo, ali ti nastavljaš dalje. A onda se dogodi takav potres koji sruši temelje te tvoje namisli. Što ti preostaje? Anđelko Vuletić donosi nam pred oči jednu takvu »veličinu« i vodi nas kroz njegove ćudoredne dileme, ako on ćudoređa uopće ima.

Riječ je o profesionalnom revolucionaru, komunistu, Vladimiru Galu zvanom Vozduh zbog sposobnosti iskliznuti tragačima taman kad oni misle da su ga konačno uhvatili. Teško je bolestan. Berlinski zid je pao. Shvatio je da mu u omiljenoj Jugoslaviji više nema mjesta, jer nema ni nje. Došli su neki drugi na vlast, neki protiv kojih se borio čitav život. Što mu preostaje? Vratiti se u majčicu Rusiju, u hotel Luks gdje je, kako kaže, prohodao kao čovjek. Nu, sve to nije lako izvesti. Vuletić niže njegove pokušaje, odnosno predočava nam nutrinu čovjeka koji se potpuno urušio, još davno prije.

Jedna od najvažnijih stvari koja Vozduhu treba jest ruka, ljevica. Ostala je zakopana negdje tamo kod Karlovca. Izgubio ju je u jednoj krvavoj bitci i pokopali su je zajedno s nekim drugim tijelom. Sada bi je trebalo pronaći, ali i prepoznati. Vozduh hoće da sve svoje ima sa sobom, jer on se vraća kući. Kako su lijepi bili ti dani! Raznježi se kad ih se sjeti.

Jesu li zaista bili takvi? Sa svih strana svijeta sjatili se istomišljenici, drugovi, a mi bismo rekli besprizorni. Došli su u Moskvu na nauk. Vježba se podizanje revolucija i sve što uz to ide. Nauk je zahtjevan i krvav. Nitko nikoga ne štedi. Svaki dan možeš izgubiti glavu. Jednostavno dođu po tebe i nema te više. Pogriješio si negdje u komunističkom ćudoređu. Oni stvaraju novog čovjeka i zvekanima tu nema mjesta. Da bi se stvorio taj čovjek, između ostaloga treba znati dobro pucati. Po velikoj hladnoći izlaze na vježbalište. Metci su bojevni, mete su žive, a predstavljaju ih sibirski logoraši. Ugođaj je, dakle, stvaran. Na kraju vježbe skupljaju se mrtvi i previjaju rane, po prvi i zadnji put. Treba biti od čelika, jer je revolucija zahtjevna.

Od Vozduha revolucija je između ostaloga tražila da dopusti izvršenje smrtne kazne nad vlastitim bratom. Nije se pokolebao na sve njegove molbe. On da sebi dopusti mlakost i osramoti se pred drugovima!? Nipošto! Bratska krv ništa ne vrijedi u usporedbi s veličinom revolucije.

Ipak, jedanput je bio mek, previše mek. Ispitivao je jednu uhićenicu, najprije drugi, a onda on. Dugo je sve trajalo. Na kraju je u njemu progovorila muškost. Uhićenica se nije opirala, kamena kao i svih dana do tada, podnijela je i to. Međutim, začelo se dijete. Ta činjenica nije se mogla skriti. Da bi sačuvao obraz, svoj i partije, morao ju je oženiti. Nastavio je živjeti u braku koji je predstavljao pakao.

Ovo su samo neki naglasci iz Vuletićeva romana. Očito je da dobro poznaje svijet uvjerenih komunista. Kao vrstan pisac razotkrio ga je, a da se pritom ne služi nebrojeno puta izrečenim riječima. On nam ga pokazuje onakvim kakav on zaista jest, krvoločan i bezosjećajan. Nema namjeru ustuknuti ni onda kad vidi da je sve gotovo. Vozduh doziva dominikanca kojemu je nekada ubio oca, a mislio je i njega. Ne traži od njega ispovijed, nego krivotvorenu putovnicu. Hoće u svoj raj, ne priznajući samome sebi da ni njega više tamo u Rusiji nema. Kad u tome ne uspijeva, podmeće vatru u vlastiti stan. On koji je podmetnuo vatru u mnoge domove, red je da je podmetne i u svoj. Krug se zatvorio. Vuletić zaključuje rečenicom: Plamen i slamka! Bože, zar je sve to moguće i zar još ima onih koji slijede iste namisli, pa taman i u rukavicama?! Kako izopačeno!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 26. siječnja 2009., 13.15 – 13.45

Osobno