Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Runolist, Verbum, Split, 2008.

Kakvoj književnoj vrsti pripada ovaj roman? Jedni će reći da pripada romanu s ključem. Drugi će reći da ga možemo nazvati romanom bajkom. Bilo kako bilo, otključavanje će nam neizostavno biti potrebno. Neke ključeve prepoznat ćemo u svojoj ruci, dok će drugi ostati u posjedu pisca. Tako je htio i tako neka mu bude. Kaže da piše i treći roman s tematikom iz svoga životopisa. Prisjetimo se: prvi je bio roman Sunce. Kod jednih je pobudio divljenje, kod drugih odbacivanje s gnušanjem. Onih srednjih nije bilo tako puno. Aralica, svjestan da je čitan i da ima što reći, nastavlja dalje.

Tematika romana je suvremena. Borba za vlast, odnosno za stolice. Majka Margarita čak je spremna ubiti vlastito dijete samo da raspodjela vlasti ide onako kako ona misli da je najbolje. Zahvaljujući sluškinji dijete je preživjelo. Prodala ga je lončaru za zdjelu leće. Njemu je bio potreban radnik, makar i budući, tako da se svatko osjećao zadovoljnim. Nu, povijest se ponovno poigrala. Margarita se zbog određenih okolnosti prisjetila svoga navodno ubijenog sina, sluškinja sve otkriva i on na kraju dolazi na dvor. Nije mu još saopćeno tko je, a dužnost mu je podmetati stolicu pod kneginju. Ubrzo se u tome dobro izvještio, kao i u mnogo čemu drugom. Međutim, jedanput je pogriješio, istina ne toliko svojom krivnjom. Ponovno je otjeran tamo odakle je došao. Nije se uzrujao. Ovdje prekinimo za časak prikaz tijeka radnje romana.

Koliko ih među nama ima poput Margarite, sluškinje, lončara i mladića zvanog Nenek? To je pitanje koje nas neizostavno pogađa. Četiri su to različita ponašanja, bolje rečeno životna stava. Aralica nas tjera u zapitanost da bismo mogli odgovoriti na izričitije naznake društvenih zbivanja i ličnosti na sljedećim stranicama. Pa, nastavimo dalje.

Nenek ponovno treba ići na dvor, sada međutim kao knez. Sve mu je objašnjeno. Pristaje, ali pod svojim uvjetima. Kneginja nema kud. Opće čuđenje je veliko. Što hoće taj novi knez sa svojim podsjećanjem na zdjelu leće? Nastoji vladati pravedno i graditi svoju kneževinu Korokaim. Umire mu žena. Ne traži drugu, nego odgaja svoju lijepu kćer Ditu da bi je jednoga dana udao za dostojnog prosca. Nakon toga povući će se, a oni će vladati. U međuvremenu gradi grobnicu. Majstor je Minadir, čovjek rođen i odrastao u samostanu na vrhu stijene. Tijekom izrade mnogo toga se još dogodilo, što će čitatelji sami otkriti. Na kraju svega knez Nenek odlazi u svoju dovršenu grobnicu, da ga tamo živa zakopaju nestrpljivi nasljednici.

Drugi dio romana uzrok je da mnogi kažu da je ovo roman s ključem, iako sam Aralica svjedoči da to nije tako. U kneževini Korokaim lako je prepoznati Hrvatsku, u knezu Neneku čovjeka koji je mnogo učinio za svoju kneževinu i otišao s ovog svijeta ne ostavivši nasljednika. A tko su Ordogan, Sova i Felix? Tako sliče na neke ljude s naše političke pozornice! Možda ćemo se nasmiješiti, možda ćemo se najediti, ovisi o nama i našem odnosu prema kneževini. A ona je pitomija i ljepša od drugih kneževina u okolini. Ipak, pogrješno je u svakom retku i svakom zarezu tražiti zagonetku koju treba otkriti. Pisac kaže da je sve izmišljeno, ali ipak postoji. Nad svime lebdi runolist, biljka koja raste u liticama stijena i kad je se ubere još dugo traje.

Poput nekih posljednjih, i ovaj Araličin roman temeljen je na kršćanskim zasadama. Nije to teško prepoznati, iako se pisac posebno ne trudi progovoriti izričitim kršćanskim slikama i simbolima. Ali, u potki svega je ta namisao i ona se nipošto ne može izbjeći. Stručnjaci bi rekli u intertekstualnom i kontekstualnom sloju, metajeziku. Ne znam koliko to nešto znači prosječnom čitatelju, znam samo da on ovaj roman ne će tek tako lako ispustiti iz svoje ruke. Ne dolazi se često u priliku čitati ovakve romane. Tržište nam nudi drukčije: hermetizirane, takve za koje nam treba veliko predznanje, ako je to uopće neko znanje. Aralica kaže da je došao k sebi tek kad se okanio takve vrste pisanja. Zašto mu ne bismo povjerovali? Očekujemo njegov sljedeći roman, a ovoga u miru iščitavamo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

 

Osobno