Print Friendly, PDF & Email

fra Bernardin Škunca, Mirotvorac u Bolonji, Alfa, Zagreb, 2008.

Napisati svoj prvi roman u zrelim godinama, uz to ne biti djelatni romanopisac ili književnik, te na kraju svega dobiti uglednu nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost, nije mala stvar. Nu, to se dogodilo fra Bernardinu Škunci. Odvažio se u povodu 800. obljetnice početaka Franjevačkog reda krenuti književnim stazama i pogodio. Darovao nam je djelo koje nakon čitanja ne ćemo jednostavno baciti u kut. Samo se ne trebamo prepasti na početku: broja stranica i načina Škuncinog izražavanja.

U središtu pozornosti dolazak je Sv. Franje u Bolognu 15. kolovoza 1222. On je zakrpljena odijela, neuredne vanjštine, ali svi su odavno čuli za njega i željno ga iščekuju, kako bogati plemići, tako i siromašni puk. Ipak, Škunca ne priča toliko izravno o Sv. Franji i njegovu pojavku u Bologni, nego o srži tog samog iščekivanja. A ona se sastoji u razgovorima po skupinama, glasu koji plovi bolognskim četvrtima. Društvo bi trebalo biti kršćansko. Na žalost razdiru ga razni nesporazumi i mnogi za to znaju. Što će učiniti taj propovjednik, što li je već, Franjo? Kažu da je ostavio bogatstvo. Hoće li prokleti raskošan život nekih crkvenih službenika i okomiti se na njihove mane? Pitanja lebde u zraku i svatko ih odgonetava na svoj način.

Stil romana stil je starih kronika. Ljetopisac nekoliko godina nakon što se radnja dogodila opisuje te dane. I sam pripada redu koji je Franjo započeo i sam je na neki sličan način osjetio Božji poziv. Radnja se polako razlijeva pred očima čitatelja, poput rijeka u našim ravnicama. Nije u središtu pozornosti događanje, nego misao koja se želi izreći. Podsjeća nas to na postupak velikih grčkih filozofa ili na djelo Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili priča o Antikristu. Mogli bismo ovdje uvesti i suvremeni pojam: scena, špica i sl. Samo, nema kave, zveckanja čaša i odjeće po zadnjim modnim krojevima. Ima tema koje zadiru u srž trenutnih društvenih događanja onoga vremena, ali ja bih rekao, i današnjih vremena. Bistre se pojmovi, misli i nastojanja. Pridolaze uljezi koji drukčije misle i nastoje vodu okrenuti na svoj mlin. Svjesni ih lako prepoznaju i odstranjuju. Osjeća se kucanje života i čitatelj se odaje čitanju, makar mu toliko ne bile bliske teme o kojima se govori.

Poput iskusna klasičnog romanopisca Škunca je najprije pripravio pozornicu za svoje pripovijedanje. Proučio je život i običaje ondašnje Bologne, ali i kretanja u tadanjem europskom društvu. Njegove različite spojeve ujedinjavao je kršćanski duh i polako pripravljao ono što danas nazivamo Europom. Ratovalo se, mirilo, griješilo i molilo. Oni koji nisu toliko domaći s tim kršćanskim duhom, otkrit će jednu njegovu novu protegu. On je uistinu značio puno toga i njegovi nositelji nisu bili kontroverzni ljudi, kako se to pokušava prikazati. Istina, nije to romanopiscu bilo prvo u planu. Njemu je najprije bila namjera osvijetliti Franjin lik, iako posredno, i samome sebi odgovoriti kako ga je doživio kroz svoj dugi franjevački život. Zbog toga se u različitim dijelovima romana kriju i događaji i stavovi iz romanopiščeva života. Osvjetljavajući taj vid osvijetlio je još puno toga. Franjo ne dolazi presuditi, on dolazi razbistriti i pokrpiti. Šok je to za okupljeno mnoštvo, kao i za sve one koji su se kasnije po prvi put susretali s njegovim likom i djelom. Međutim, nakon toga nastupa otrježnjenje. U Bologni se mnogi zavađeni obraćaju, mire, shvaćaju što su to prave istinske vrijednosti. Isplatilo se iščekivati i bistriti stvari do njegova dolaska. I to je ono što nam ostaje treperiti u misli nakon ovog pročitanog djela.

Roman jest nagrađen i o njemu se jest pisalo u hrvatskom društvu s obje strane granice, samo sve je to još nedostatno i, ja bih rekao, nedemokratski. O čemu se radi? Previše mu se pristupilo kao suvremenom kulturnom ili književnom događaju, a premalo kao duhovnom uradku. Ovo nije knjiga koja ima namjeru zabaviti i zaraditi, ovo je knjiga koja ima namjeru mijenjati. Jesu li neki njezini predstavljači to uopće sposobni spoznati? Oni o religioznom lupetaju i strašno bi se uvrijedili kad bi se netko npr. na takav način ponašao u opisivanju športskih događanja. Ali, završimo ovaj osvrt mirno, u duhu samog romana. Škunca je svoje izrekao, red je na nama. Načini nisu bitni, važno je ići u pravom smjeru.

Miljenko Stojić

Motrišta, 49, Mostar, rujan – listopad 2009., str. 209. – 210.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. kolovoza 2010., 13.15 – 13.15; hrsvijet.net

Osobno