Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Život nastanjen sjenama, Znanje, Zagreb, 2009.

Aralica je odavno poznati pisac, ali ni u jednom romanu nije sebe izložio tako kao u ovom. Istina, nije to ni zadaća romanopisaca. Samo, uvijek nas kopka zbog čega netko piše tako kako piše?

Ovo je ujedno i jedna od temeljnih polaznica na kojoj je satkan čitav roman. A odgovor je naslovnica: osamljeni jablan na livadi koji se prkosno vinuo k nebu. Kako stari, Aralica ga sve više primjećuje kad se pogleda u zrcalu. I mora se s njim suočiti.

Ustvari, Aralica se prisjeća svog oca. Neizmjerno je volio jablanove. Pomogli su mu da se osovi na noge i postane netko i nešto u obitelji koja je bila mnogobrojna i polako se stala osipati. Jablanovim gredama sagradio je sebi i svojoj obitelji dom. Bio je to uspjeh života. Iz osame koju sa sobom donosi život za ovcama, kamo je još kao mali gurnut, stupio je u borbu odgajanja svoje djece za prave ličnosti. Vrijeme mu, podrazumijeva se kao stoljećima u Hrvatskoj, nije bilo naklonjeno. Došao je i Drugi svjetski rat noseći sa sobom smrt i razaranje.

Mali Ivan priključio se slučajno partizanima, neki drugi iz obitelji otišli su na ustašku i domobransku stranu. Tu su bili i rišćani, oni s druge strane rijeke, sa svojim opredjeljenjima i zbrka je bila potpuna. Nakon toga dođe pobjeda komunizma i težak hod pod njim. Na kraju svega odrasli, poznati i priznati Ivan sudjeluje u Oluji, časnoj i pobjedonosnoj bitci iz Domovinskog rata. Očevu su mu kuću spalili, uništili jablanove grede i sve protjerali iz sela. On sjedi na zgarištu i nastavlja razmišljati o svome životu i svima onima koji su se u njega dobrom ili zlom srećom umiješali. Podrazumijeva se da odlazi na očev grob do kojeg dugo zbog okupacije nije mogao. Moli se i priželjkuje vrbov panj na kojem bi i sam umoran otpočinuo. Nastavio bi tada slušati život svoga zavičaja i pričati ostatak svoje priče.

Nakon svake ispovijedi trebalo bi slijediti odrješenje. »A kad se ćaći pridružim, Gospodine, daj mi ono što je moja priča zaslužila.« (str. 988.) Neuobičajeno, ali ovo je najprikladnije odrješenje. Pisac vjeruje ne samo u svoje književno, nego i ljudsko poslanje. Sve je kod njega povezano i ne želi dopustiti da ga razara dvojstvo. Tada se ne bi mogao pogledati u zrcalo i vedra čela odgovoriti ćaći što ga pita.

Roman je inače sastavljen od osam poglavlja ili knjiga. Napisane su u obliku pisama piščevu uredniku Zlatku. Započinju u petak 4. kolovoza 1995. i tako svakodnevno do petka 11. kolovoza iste godine. Slavni su to hrvatski dani. Mnogi se na njih pokušavaju nabaciti blatom, ali uzalud. Hrvatski se čovjek poput jablana uspravio i odlučio živjeti svoj na svome.

Iako ovaj roman nazivaju autobiografskim, i on to po mnogim sastavnicama jest, ja bih ga radije nazvao povijesnim ili stvarnosnom prozom kojoj je ipak najbliže. Mnoge likove prepoznajemo ne samo po crtama naravi već i po imenu, a da ne govorimo o događajima. Sudeći po tome, kako teče radnja romana i što je pisac nakon njegova objavljivanja izjavljivao, sve je stvarno. Kroz svoje osobne doživljaje i doživljaje svoje obitelji Aralica priča priču o Hrvatskoj na raskrižju suvremenih događanja. Život ga je bacao tamo i ovamo, ali mu je jedno uvijek bilo na pameti: nikada ne izdati svoju obitelj i svoj narod.

Ovim svojim djelom Aralica je udario snažan pečat hrvatskoj književnosti. Vratio joj je matoševsku stranu. Snažna, ali u isto vrijeme domoljubno borbena. Ne zabija poput noja glavu u pijesak, već odražava pravi život na ovom komadu kugle zemaljske. I zato će ostati, a književnost protivnu njoj otpuhat će vjetar kao lišće u jesen.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 25. listopada 2010.; hrsvijet.net

Osobno