Print Friendly, PDF & Email

Tomislav Marijan Bilosnić, Kolac u rijeci Zrmanji, Istarski ogranak DHK, Pula, 2007.

Pisac romana pred nama je pjesnik, slikar, romanopisac i još mnogo toga. Bjelodano to dokazuje u ovom djelu. Oslikavajući sudbinu dvojice ljudi koji su mogli biti jedna rijeka, ali su otišli na razdvojene obale, progovorio je o mnogočemu. Zbog toga nije uvijek jasno kojim zapravo putima ide i što nam želi poručiti. Tek na samom kraju naslućujemo sržnu misao koja je pokretala romanopiščevu ruku.

Riječ je, dakle, o Domovinskom ratu, odnosno o tamnici koja je njime ispunjena. Zvonimir, iako veliki hrvatski ratnik, dolazi u nju jer je ubio tetkina sina oslobodivši mjesto od neprijatelja. U njemu je vidio Milana, također tetkina sina. A on mu je silovao sestru i doprinio da bude ubijena. I Milan je također u tamnici, istoj. Nije uspio pobjeći nakon dovršetka rata tijekom kojeg je puno zla učinio. Obojica su još odana drogama. Tu su također i drugi utamničenici, s različitim životnim sudbinama. Nema što, plodno tlo za bujanje i iskazivanje različitih izopačenosti.

Dok nabrajamo likove romana, nikako ne preskočimo upravitelja. Dobro se snalazio u bivšem i dobro se snalazi u sadašnjem sustavu. Naravno, trenutno je veliki Hrvat. Međutim, nimalo ga to ne priječi manipulirati utamničenicima i prodavati im drogu. Pritom ne bira sredstva. A kao pomagače među utamničenicima bira koga druge nego opet one iz bivšeg sustava. I krug je zatvoren. Tamnica živi svojim životom, tako daleko od nas a opet tako blizu.

Nije čudno da se Zvonimiru sve slomilo u životu. Najprije je učinio to što je učinio, nakon toga ostavila ga je žena, a sada je shvatio da ga je ostavila i država za koju se borio i bez bilo kakve primisli bio spreman umrijeti za nju. Dane provodi zatvoren u se, u nekom polusnu, ujedno izočan i nazočan. Naravno da zbog toga drugi krivo očitavaju što se s njim događa. Jednako Srbi kao i Hrvati. Boje ga se zbog dokazane hrabrosti, a tako bi ga rado odstranili, kao i upravitelj i stražari koje je nekada silom gonio na bojište.

Roman je napisan manirom crnog vala. Osobno mi se to ne sviđa, ali u dubini svega nije beznađe pa se može prihvatiti. Sirovost prikazanog jednostavno nas udara u glavu. Očito ni pisac nije zadovoljan kako se sve odvilo. Sanjao je jedno, a dogodilo se nešto sasvim drugo. Nema isprike za propuste, sve treba ispraviti ma koliko boljelo. Nešto kao Milan i Zvonimir. Obojica su svjesna da su zabrljali, neki više neki manje, i neprestano vrebaju priliku na neki dostojanstven način izvući se iz svega toga.

Događaji iz Domovinskog rata su u svima nama još itekako svježi. Ipak, Bilosnić se ne ustručava razmišljati o njima i, ako ništa drugo, barem naznačavati zaključke. Lijeva i desna obala rijeke, hrvatska i srpska, na jednom su tlu. Zavičaj je isti, životne priče često se isprepliću. Ali neke druge priče znaju zamutiti vodu, kao one iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedna obala htjela je razrušiti drugu, a ova se nije dala. I nasta ratni kovitlac.

Od svih drugih događaja u romanu spomenimo još prvo Zvonimirovo puštanje na slobodni vikend. Evo kako to opisuje romanopisac. »Već tada izazvalo je to dvojbe kod stražara i zatvorenika, ali i u javnosti, kad je bilo obznanjeno u gotovo svim hrvatskim medijima. Kako to da je već poslije tri godine zatvora ratnome zločincu dopušten slobodni vikend?

Može li se vjerovati takvome zakonu i takvom pravosuđu? Kome je čista savjest s ovakvom pravdom? - postavljeno je gotovo referendumsko nacionalno pitanje. Teško je sve druge banalne teze i nabrojiti, od pitanja što će reći haška tužiteljica do bojazni možemo li i hoćemo li tako ući u Europu.« (str. 121. – 122.)

Puno je toga zgusnuto u ovim riječima. A Zvonimir je već bio okajao sve što je, ranjen zločinom prema sestri i drugima, učinio kao osvetu; pružalo mu je to mogućnost ponovo uspostaviti dobar kontakt sa ženom koju je volio... Završilo se u buktinji, s Milanom, usred tamnice, kao dva crna kolca zabodena u vodu koja protječe, protječe...

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. studenoga 2010.; hrsvijet.net

Osobno