Print Friendly, PDF & Email

Vjekoslav Boban (uredio i priredio), Književni kritičari o Dubravku Horvatiću, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.

Prijatelji su ga zvali Dodo. I bio je mnogima drag, s obje strane granice. A neprijatelji su ga slijedili. Tako se priča o dobrom hrvatskom književniku Dubravku Horvatiću pretvarala u ljigavo komunističko poimanje ljudskih prava. On se ipak nije dao i išao je svojim putem.

Ovo što upravo iznesoh vrlo je vidljivo u knjizi koju uredi i priredi dobar Horvatićev prijatelj, kao i poznavatelj njegova djela, Vjekoslav Boban. Pristalice komunističkog svjetonazora nisu imale nešto protiv njegova književnog rada sve dok ne bi dirnuo, ili bi to oni mislili, u njihov svjetonazor. Tada su se na njega obrušavali drvljem i kamenjem, zanemarujući svako stručno prosuđivanje. Od onih koji su doneseni u knjizi ovdje se svakako treba prisjetiti Dražena Vukova Colića. Što taj sve nije izgovorio protiv Dubravka, a samo zato što se usudio napisati i objelodaniti pripovijetku »Vruća listopadska noć«.

Da stvar bude gora, naravno po komuniste, objelodanjena je u časopisu Encyclopaedia moderna, koji je u podnaslovu nosio oznaku »časopis za sintezu znanosti, umjetnosti i društvene prakse«. Istina, imao je pravo u prosudbi naravi pripovijetke. Ona je bila antisocijalistička. Ali iz toga Colić izvlači sljedeće mišljenje: »Ovakva pripovijetka zacijelo neće pridonijeti književnom glasu Dubravka Horvatića« (str. 88.). Colić očito književnost mjeri političkim, a ne estetskim metrom. Pristaše komunizma i do danas ostaše takvima.

S druge, pak, strane Horvatić postupa posve drukčije. Njegovo je mišljenje da u Hrvatskoj ne smiju postojati nepostojeći pisci, bez obzira na njihov politički predznak. Zbog toga se bavi hrvatskim iseljeništvom, putuje i piše o Herceg Bosni, na užas njegovih protivnika. Ovu Horvatićevu stranu prilično opširno obradio je Krešimir Šego, istina ne u svim njezinim sastavnicama, jer to i nije bila tema njegova napisa. Posebno ističe kako je Horvatić duboko zagazio u hercegbosansko povijesno biće. Nije priznavao granicu koju povijest postavi između jednoga te istog naroda. Ostavio je političarima da se s njom natežu, a on ju je neprestano prelazio.

Zacijelo da osobna sudbina pisca utječe i na njegovo pisanje. Kod Horvatića je to bio gubitak oca. Zameo ga je komunistički vjetar na koncu rata, jer je bio endehazijski uglednik, sudac. Dubravko nikada o tome nije prestajao misliti. A oni koji su mu ubili oca nisu prestali misliti na njega. Bdjeli su da svojom darovitošću ne bi ugrozio »tekovine socijalizma«. Možda je tu i odgovor na nerazjašnjenu smrt jednog od urednika Encyclopedie moderne nakon što je u njoj objelodanjena spomenuta Horvatićeva pripovijetka.

Boban u uvodu razjašnjava kako je zamišljeno ovo djelo. Zbog opsežnosti građe odlučio je da svaki pojedini kritičar bude zastupljen samo jednom kritikom. S druge, pak, strane htio je i osvijetliti Horvatićevo djelo u njegovoj cjelokupnosti. Tako se moralo dogoditi da tekstovi ne predstavljaju antologijske kritike o Horvatiću niti su uvijek ono najbolje što je dotični rekao o njemu. Išao je, dakle, za tim da napravi panoramski pregled Horvatićeva rada kroz usta kritičara. Za onoga tko želi bolje upoznati Horvatića, to je nešto dobro došlo.

Zbog velike nadarenosti i velike hrabrosti Horvatića nisu mogli ušutkati u hudo komunističko vrijeme. Kad je nastupila sloboda, njegov je dar došao do potpunog izražaja, iako mu se životni vijek polako bližio kraju. Iza njega ostalo je golemo djelo i prijatelji koji će ga voljeti. A što više može poželjeti čovjek, unatoč svim poteškoćama koje su ga znale satirati?!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. studenoga 2010.; hrsvijet.net, 29. studenoga 2010

Osobno