Print Friendly, PDF & Email

Igor Vukić, Jasenovac iz dana u dan, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019.

U vrijeme one nesretne Jugoslavije o tzv. koncentracijskom logoru Jasenovac sve smo naizgled znali. Brojke su bile strahovite. Jedino su dokazi nekako nedostajali. Ali to komunizmu, kao i svugdje po svijetu, nije bilo važno. S dolaskom slobode stvari su počele poprimati drukčiji oblik. Na vidjelo izlazi sve više dokaza, a brojke su sve manje i manje.

Jedan od onih koji uporno traži istinu jest Igor Vukić. Kopa po arhivima i uspoređuje. U ovoj knjizi u žiži je jedan arhiv, Hrvatski državni arhiv. A u njemu se nalaze ponajprije izvorni dokumenti redarstvenih vlasti NDH, državnih i upravnih tijela NDH, Ustaške vojnice, Ministarstva oružanih snaga, Ravnateljstva državnih željeznica... te Ozne, Udbe, Sdsa, Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske... Očito široka lepeza zapamćenja i prilika za rekonstruirati mozaik. Zacijelo bi dobro poslužili i arhivi iz Beograda, ali do njih je teže doći. Ipak, da je istina drukčija nego što je Vukić prikazuje, jamačno bi se ti beogradski dokumenti odnekuda pojavili.

Naslanjajući se na ono što je prije pisao o logoru Jasenovac, Vukić ovdje pribjegava zanimljivoj metodi. Kao što i sam naslov kaže, kronološki bilježi što se događalo u Jasenovcu u ta teška vremena. Iz donesenoga proizlazi da je Jasenovac poglavito bio radni logor. U njega su dospijevali oni kojima je u upravnom postupku utvrđeno neko protudržavno djelo. Bila je tu još i skupina Židova, zbog primjenjivanja rasnih zakona. Vukić donosi i svjedočenje poslije Drugog svjetskog rata zatočenika Đure Schwartza koji kaže da je Vjekoslav Luburić u jednom govoru istakao da Hrvati nisu zaboravili dr. Franka i da nije volja ustaša i Zagreba da se sa Židovima loše postupa. (str. 21.) Iz toga vremena potječe i drugo zanimljivo svjedočenje, Židova Jakoba Danona, koji govori o životu u logoru. (str. 15.) I ima ih u knjizi još sličnih.

Vrijeme boravka u logoru nije moglo biti kraće od tri mjeseca niti duže od tri godine. U to se uračunavalo i vrijeme provedeno u istrazi.

U logor su dospijevali i svećenici koji su pogriješili protiv tadašnjeg režima. Jedan od njih bio je Slovenac Franjo Rihar. Osuđen je zbog toga što nije htio držati svečanu sv. misu 10. travnja i što je bio umiješan u napad na skupinu ustaša.

Život se u logoru gubio ne samo zbog bolesti, nego i zbog nepridržavanja stege, pobune, odmazde zbog bijega... Za širu javnost svakako je zanimljiva odmazda zbog ubojstva redarstvenog detektiva Ljudevita Tiljka. Strijeljani su komunisti Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i još njih sedam.

Iz logora se moglo izići ne samo nakon isteka kazne, nego i pomilovanjem. Posebno za nadnevak 10. travnja ili za Sv. Antu, imendan poglavnika Pavelića. Nakon rata neki su od takvih otpuštenih ostvarili velike karijere.

Ono što svakako ne treba preskočiti istaći glede ove knjige jest njezina otvorenost za daljnje prinose temi logorskoga života u Jasenovcu. Čitatelji tako imaju mogućnost odrediti koja je slika o logoru Jasenovac prava, ona iz jugoslavenskih vremena ili ova koja se sada otkriva? Zacementiranim umovima to se ne sviđa, ali život ide dalje i istina se polako probija pa ma kakva da je.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. siječnja 2020.; hrsvijet.net, 24. siječnja 2020.

Osobno