Vinko Vice Ostojić, Križni put. Sve za Boga i Hrvatsku, Tkanica, Zagreb, 2018.
U ovom trenutku njemu Vinku Ostojiću, piscu ove knjige, teče 97. godina. Dobrog je zdravlja i još boljeg duha. Zbog čega ovo naglašavamo? »Od dvadeset godina koliko je živio u komunističkoj Jugoslaviji Vinko je samo šest godina proveo na slobodi. Progonjen i mučen, zlostavljan i napadan, Vinko je proživio lažna strijeljanja, torture, OZN-aške špijunske podvale, trpio nepravde, izdržavao kazne, truneći godinama po zatvorima bivše države.« (str. 330.) Po ovome trebao je biti slomljen, još jedna u nizu hrvatskih žrtava. Ali nije.
Što ga je održalo? Jednostavno rečeno: vjera u Boga i ljubav prema domovini. Naročito se utjecao Gospi. Svjedoči da ga je njezin zagovor spasavao u već izgubljenim okolnostima. Kao onima kada su ga jugokomunisti uhvatili u Zagrebu nakon što se bio povlačio do Dravograda i kroz planine i šume vratio se nazad. Pripadao je II. željezničkoj bojni u koju je dospio nakon što ga zbog maloljetnosti Rafo Boban nije htio primiti u svoje postrojbe. Imao je na sebi civilnu odjeću te se uz mladenački izgled izdavao za đaka. Ustaše ga u logoru u Prečkom tjeraju od sebe, jer predosjećaju zlo. I bilo je. Završili su u Jazovci. On im je do groba zahvalan da mu nisu dopustili boravak sa sobom.
Kaže da je sve ovo odlučio napisati kada se 1990. našao ponovno u Bleiburgu. Dok se molio i razmišljao, sjetio se rodoljuba Božidara Kavrana koji je pisao da se na grobovima narodnih žrtava ne plače, nego se crpi nova snaga za nastavak narodne borbe. I Ostojić odluči zabilježiti sve ono čega je bio svjedokom i žrtvom. Hvala Bogu da je to učinio. Pred sobom imamo dragocjeno povijesno štivo, svjedočanstvo o jednom neljudskom vremenu koje bi da se ponovno vrati.
Jedna od tamnica u koju je dospio bila je ona u Kragujevcu. Tu je iskusio različite metode mučenja. Recimo kao ona kada te stave uza zid da netremice gledaš samo u jednu točku. Nakon što se onesvijestiš, poliju te vodom i moraš nastaviti dalje. Naravno, bile su tu i batine, posebno po onim dijelovima tijela gdje ne ostaju tragovi i gdje ti organi najviše stradaju. Ako se ne bi slomio, slijedilo je sljedeće mučenje. Svezanih ruku i nogu, ostave te u stojećem položaju dok bi iz visine na tvoju glavu kap po kap padala voda. Kada ni tu ne budeš slomljen, onda ti ruke i noge svežu zajedno. Kroz njih bi provukli motku i tebe objesili između dviju stolica. Potpuno si nemoćan u njihovim rukama. Izdržao je i to, kao i lažno strijeljanje. Na kraju mu je bilo svejedno što će biti s njim. Znao je da su krvoloci. U glavi mu se vrtio događaj s kapelnikom glazbe Ivicom Štimcem. Osudili ga na smrt. Majka je nekako kod jugokomunističkih vlasti u Zagrebu za njega izmolila pomilovanje. Tamničku upravu u Kragujevcu obavijestili su o tome. I to ga je stajalo glave. Noć prije majčina dolaska u Kragujevac s dokumentom pomilovanja, Ivicu su strijeljali. Toliko su ga mrzili.
Kada se svega ovoga riješio, kada je uspio izbjeći na Zapad, Ostojić je i dalje bio progonjen kao i drugi hrvatski domoljubi. Uhode su revno radile svoj posao. On ih spominje po imenu i prezimenu. Naročito je mnogo zla napravio prof. Miroslav Varoš. Uspio se uvući u mnoge hrvatske redove. No, Hrvati su preživjeli, a njegova Jugoslavija ne.
Ono što najviše odlikuje Ostojićevo djelo jest pitkost stila i dokumentarnost. Izvrsno pamti mjesta, imena i prezimena, događaje. Tako kazalo imena na kraju ne izgleda poput nategnutog dodatka, nego nešto prirodno. Izravan je, ne računa, shvaćamo da se izgradio u zrelu ličnost i u zrelog hrvatskog domoljuba. Vjerujem da će ovo djelo stoga biti nadahnuće mnogima kako se treba ponašati u životu.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. lipnja 2021.