Print Friendly, PDF & Email

Tihomir Dujmović, Hrvatska u raljama djece komunizma, Kružić, Zagreb, 2015.

Od kada 2.000 neojugokomunisti preuzeše vlast u državi Hrvatskoj mnogo je tekstova napisano na temu stanja u njoj. Kako onih potvrdnih, tako i onih niječnih. Ova knjiga nije samo jedna u nizu, nego predstavlja sami vrh. Iskrena do bola razlaže smisao događanja oko nas. Srž je sljedeća. Imali smo nekada jugokomunizam, sada imamo djecu jugokomunizma koja se nazivaju antifašistima i neumorno jašu stazama svojih očeva. Nije stoga čudno što jedan Zvonko Bušić ne mogaše opstati u takvoj sredini. Posljednji je to tekst u ovoj Dujmovićevoj zbirci ogleda koji nosi naslov »Idealizam kojeg više nema«. Trpak zaključak na trpku stvarnost. Treba li nam sve to?

Čini se da nema događaja i pojavnosti koju pisac nije zabilježio. Ne onako filozofski, pomoću pojmova koje shvaćamo ili ne shvaćamo, nego imenom i prezimenom. Nije stoga čudno da je gubio radna mjesta. No, on je primjer da u hrvatskom novinarstvu, pogođenom pritiskom profita, još ima dobrih novinara. Oni su jamstvo da će hrvatsko društvo prodisati čim maknemo s vlasti one koji mu ne žele dobro.

Kako to? Sjećamo li se one sage oko ustavnih promjena u vrijeme Jadranke Kosor? Zbog referenduma o ulasku u Europsku uniju Hrvatska vlada na čelu s Jadrankom Kosor, koja se ruku na srce nije pokazala previše domoljubnom ali ipak, trebala je promijeniti Ustav. Za to joj je nedostajala podrška dvije trećine zastupnika Hrvatskog sabora. Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, hladnokrvno ju je ucijenio. Broj zastupnika iz iseljeništva neka se smanji s 5 na 3. I bi tako. Onda dođe tzv. Lex Perković. Nijemci zatražili izručenje Josipa Perkovića optuživši ga da je sudjelovao u ubojstvu hrvatskih iseljenika u inozemstvu koji se nisu mirili s postojanjem jugoslavenske države i njihovim progonom. SDP i Milanović uspeli su se na zadnje noge da ga ne izruče. Ali Nijemci bijahu jači. Pa onda oslobađanje generala Gotovine. Sve je bilo spremno da ga se popljuje kao osuđenog ratnog zločinca. Trebalo im je vremena da dođu k sebi od iznenađenja. Što se dogodilo? Goran Radman tješio je nedomoljubne snage na HRT-u gdje je ravnatelj. To je onaj »omladinac« koji je primao štafetu u ime zločinca Josipa Broza Tita kad ga više nije bilo. Nisu pomogli u svemu ni novoustoličeni prijatelji Britanci, umjesto drugih dokazanih prijatelja. Ostalo je samo zaduživati državu, siromašiti njezino pučanstvo i tjerati ga po bijelom svijetu.

Jedno od pitanja koje se nameće čitajući ovo djelo jest morala li ljevica u Hrvatskoj nužno biti na crti jugoslavenstva? Kakvo je sada stanje, ako ponovno povede ovu državu ostat će od nje još samo zemljopisni pojam. A bilo bi dobro da svi zajedno prionemo Tuđmanovu pojmu pomirdbe i izgradimo državu na dobro svih nas, bez obzira bili lijevi, desni ili nekakvi drukčiji. Znam, za to se traži domoljublje.

Analitičari su bili najavljivali da će ova knjiga podići dosta prašine. Naizgled nije. Prešutjeli su je najrazvijeniji mediji u hrvatskom društvu. Nadaju se da će je tako iskorijeniti. Međutim, puk je ipak čita saznavši za nju drugim kanalima. To je još jedan dokaz da istina uvijek ispliva na vidjelo ma koliko se trudili potisnuti je.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. listopada 2015.; hrsvijet.net, 29. listopada 2015.

Osobno