Print Friendly, PDF & Email

Željko Kocaj, Što je pisac htio reći, Matica hrvatska – HKD Lašva, Zenica – Vitez, 2009.

Za dolinu Lašve najviše se čulo tijekom Domovinskog rata. Hrvati su se tu branili kako su znali i umjeli, a isto im tako pomagali drugi iz Herceg Bosne. Prije tog vremena govorili su nam, komunisti, uglavnom o Travniku, jugoslavenskom piscu Ivi Andriću, fabrici oružja Bratstvo. I to bi bilo to. A kad prođe rat svi progovoriše o gospodarskom čudu u dolini Lašve, o vrijednim umjetnicima. Na tragu toga, jedan od domaćih, Lašvanin, Željko Kocaj progovori kako je bilo u sva ova vremena tamo biti.

Nije ovo stručna knjiga ni knjiga koja bi stremila visoko. Pisac je samozatajan pa knjizi daje i jednostavan naslov, iako bi joj bolje odgovarao neki drugi. Ipak, iskoristimo ga te se i sami zapitajmo što je pisac htio reći?

Kocaj je ovdje sabrao oglede, prikaze knjiga, reagiranja. Naoko raznovrstan sadržaj, ali ipak povezan. Radi se o dolini Lašve, o životu koji u njoj buja i koji se na određen način postavlja prema svojoj bližoj ili duhovnoj okolini. Čini nam se da nazočimo izlijevanju prkosa, želji za opstojnošću unatoč svemu. Spomenimo samo ogled Istrgnuta strana dnevnika od 9. siječnja 1994. »Muslimani su napali područje Buhinih kuća«, piše Kocaj (str. 11.). Granate padaju na sve strane. Kod kuće ti je dijete koje je osjetilo strah u zraku. A ti ideš na posao. Suvišno je reći da ne znaš hoćeš li se vratiti ili završiti u vijestima. Bog to zna, a političari se u međuvremenu igraju božića. I umjesto da tražiš kako pobjeći iz svega toga, ti ostaješ. Jer to je tvoja zemlja, tvoja povijest, tvoji ljudi.

Već prvom rečenicom Kocaj pokazuje da mu je stalo do njegovih korijena. Piše o Matiji Divkoviću, ocu bosanske književnosti. Drukčiji je to govor od uobičajenoga, nažalost još i danas. Odaje mu počast kao Hrvatu koji je u teška vremena znao skrbiti za svoj napaćeni narod. Ipak, od ovog ogleda puno je provokativniji onaj s naslovom »Pod Bobanovim stijegom«. Istina, to je naslov knjige Bore Bošnjaka koju Kocaj predstavlja, ali, zar ne, mogao se od svega distancirati nekim drugim naslovom? Ne čini to, jer je i sam bio i jest dio Herceg Bosne, pripadnik HVO-a, čovjek koji je u teška ratna vremena doprinio koliko je mogao. Naravno da kao takav ne može razumjeti govor bosanskog provincijala fra Petra Anđelovića, drugi dan, jer prvi su dan bili prvaci Herceg Bosne, poslije povratka kostiju kralja Stjepana Tomaševića u kolovozu 1993. u Jajcu, kojemu Turci pri osvajanju Bosne odsjekoše glavu. Tom prigodom provincijal izreče: »... povratak kostiju našega kralja dokaz je našega trajanja na ovim prostorima i dokaz naše bogate povijesti, povijesti ljudi u ovoj našoj Bosni, da prostiš.« (str. 29.) Kocaj se pita zbog čega provincijal ne reče tko smo to mi i koji su to ljudi? Jesu li to možda oni iz ogleda »Travnik se vraća kući«. Prognanici u vagonima u Čapljini u svibnju 1995. Nitko ih ne obilazi, ni oni koji, tobože u njihovo ime, viču da ih je otjerala i raselila hrvatska politika. A oni bi tako rado kući. Što da im kaže novinar i pisac?

Život ide dalje u dolini Lašve. Pišu se knjige, postavljaju izložbe, bori za svoja ljudska prava. Željko Kocaj izložio je kako je svemu tomu pristupao u razdoblju 1992. - 2008. Svoje tekstove razasuo je po mnogim stranama, da bi ih u jednom trenutku prikupio i darovao nam ovu knjigu. Pritom je bio potpuno jasan. Nije trebalo razbijati glavu time što je pisac htio reći. On jasnoću cijeni i kod sebe i kod drugih. Zbog toga je naslov ove njegove knjige prosvjed protiv nerazumljiva govora u odgovorna vremena. Tko će ga sve čuti?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 30. srpnja 2011.

Osobno