Print Friendly, PDF & Email

Marinko Šakota, Uzor-čovjek fra Didak Buntić, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2009.

Široki Brijeg je u svijesti Hercegovaca i u svijesti čitavog hrvatskog puka mitsko mjesto. Ono što mu daje to obilježje jesu franjevački samostan i crkva te Franjevačka klasična gimnazija. Prohujale su godine, Gimnazija sada nosi neko drugo ime i nekome drugome pripada, ali prošlost ne blijedi. Stvarali su je malobrojni, u kratkom vremenu, i jedan je od njih bio fra Didak Buntić.

Pisac knjige pred nama, fra Marinko Šakota, prihvatio se velikog i prilično nezahvalnog zadatka. Naumio je osvijetliti lik čovjeka velikana i u isto vrijeme čovjeka stavljenog u kut. Njegova djela su ostala, a njegova se ličnost počela gubiti. Novi naraštaji imali su nekog prječeg posla.

Bile su to uistinu teške godine kad je fra Didak djelovao. Početak 20. stoljeća. Hrvatski puk ugnjeten, a Široki Brijeg kao pojam bio je samo u glavama nekolicine. Nepunih pola stoljeća prije toga franjevci su iz Kreševa ovamo došli doslovno na ledinu. Samo brijeg koji nije bio njihov i koji je trebalo kupiti, okolna brda s ubožnim seljačkim kućicama. Naravno, nikakva grada u dolini nije bilo. Fra Didak je nastavio gdje je smrt zaustavila prethodne sanjare.

Nemamo namjeru sada prepričavati što je to sve fra Didak napravio. Poći ćemo fra Marinkovim putem. Spomenut ćemo ono bitnije da bismo uspjeli osvijetliti njegov lik, a ostalim će se pozabaviti povjesničari.

Fra Didak početkom 20. stoljeća preuzima na se izgradnju nove crkve. Ona stara je bila dotrajala, jer je građena u skroz siromašna vremena. I dalje je se, istina, bilo siromašno, ali fra Didak naumljava izgraditi crkvu ljepoticu. I danas ona odskače svojom monumentalnošću od okružja u kojem se nalazi, a kamo li ne u ona vremena. Puk je bio nepismen pa ga fra Didak nastoji naučiti čitati i pisati. Dođe Prvi svjetski rat i po gladi poznata 1917. U Hercegovini se umiralo na sve strane. Fra Didak odvodi desetak tisuća djece u Slavoniju da se prehrane i izbjegnu smrt. Dok sve ovo obavlja, snuje izgradnju veličanstvene franjevačke gimnazije. Uspijeva i u tome. U isto vrijeme bori se i na političkom polju. Želi slobodu za svoj ugnjeteni hrvatski puk. To ga je izgleda i došlo glave, otrovali su ga, ali fra Marinko se nije time bavio pa ne ćemo ni mi.

Mnogo od ovoga nabrojenog i onog nenabrojenog nije bilo u opisu posla kojim se fra Didak trebao baviti. Uglavnom je bio određivan za profesorsku službu. Ali njemu je to bilo premalo. Osjetio je nevolju puka i spremno otvorio svoje srce, odnosno stavio mu na raspolaganje sposobnosti koje mu je Bog dao.

Fra Marinko podosta naglašava vojničku crtu u fra Didakovoj naravi. Navodno je u mladosti htio biti vojnikom, ali ga je majka usmjerila prema franjevaštvu. Bilo kako bilo, ujedinjavao je u svojoj osobi crte osjećajna i odgovorna čovjeka. Kad je trebalo stvarima je pristupao umski, a opet kad je trebalo osjećajno. U biti to i jest ključ njegova životnog uspjeha. U malo godina puno je uradio i povijest će pamtiti njegova djela, ako već ne bude pamtila njega.

Zanimljivo je i dobrodošlo ovo djelo koje držimo u svojim rukama. Pisac ga je ostvario držeći se sustava, iako je ponekada znao rabiti iste fra Didakove izričaje kao potvrdu svoga stava o nekoj njegovoj karakternoj crti. Kamo sreće da se i o drugim našim veličinama, ne samo franjevačkima, piše na ovaj ili sličan način. Tada bismo imali jaču samosvijest o sebi i svojim sposobnostima te bismo mnogo toga više učinili kroz povijest, a i u sadašnjosti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. studenoga 2011.; hrsvijet.net, 7. studenoga 2011.

Osobno