Print Friendly, PDF & Email

Sanja Nikčević, Nova europska drama ili velika obmana 2, Leykam, Zagreb, 2009.

Posve je razumljivo da o jednoj te istoj knjizi jedna te ista osoba nikada ne piše dvije recenzije. Ipak, u ovom slučaju preskočit ću to što je razumljivo samo po sebi i ispisati nešto kao dodatak svojoj prvoj kritici, baš kao što je i ovo novo izdanje knjige sastavljeno.

Djelo Sanje Nikčević, što je začudno za djela o kazalištu, izazvalo je ogromno zanimanje čitatelja. Većinom su ga odobravali, ali je bilo i onih koji su ga nemilosrdno napadali. Pa čime to Nikčevićkina knjiga zasluži?

»Trend je mrtav ali se dobro drži ili ulazak trenda u europsko kazalište«, jedan je od naslova koji mi je odmah upao u oči, iako nije glavni. Otkriva kako se kazalište trenutno ne da i također kako se autorica isto tako trenutno ne da. Jer, napadi nisu bili mačji kašalj. Očito je u tom srazu s trendom bolje prošla Sanja Nikčević, nego kazalište. Ona i dalje prkosi zakulisnim kazališnim silama, samo kazalište još glavinja, a trend se koprca u vlastitoj nemoći.

Sanja Nikčević kao profesorica i kao kazališna kritičarka pristalica je da se u kazalište moraju vratiti osjećaji. To je ono kad jednu te istu predstavu možeš gledati više puta i uvijek ti je drukčija, vodi te do nekih novih spoznaja. Za razliku od toga drame »in-yer-face«, a koje izmisliše Britanci, potpuno su lišene bilo kakvih emocija. Srž im je nasilje, eksplicitno je prikazano na pozornici i kad sve to jednom vidiš, ako uopće ostaneš do kraja, nemaš više to potrebu gledati. Na kraju se svo događanje svodi na glumce kojima redatelj nemilosrdno upravlja i šačicu gledatelja koji zalutaju na predstave. Ne pomažu tu ni nagrade, ni tzv. veliki festivali, ništa. Kazalište ostaje bez gledateljstva, a što je onda ostalo od njega odgovorimo sami.

Ne rekosmo ništa o koncepciji knjige. Spisateljica to vrlo jednostavno i hrabro napravi. U uvodu razloži kako je prošlo pet godina od prvog izdanja i što namjerava sada prostrti pred čitateljstvo. Nakon toga dolazi prvi dio koji je ustvari pretisak prvog izdanja knjige. Dodan mu je »Epilog iz 2009. Nova europska drama danas ili što je ostalo od trenda nakon pet godina«. U drugom dijelu govori se o drami oko knjige koja je uzburkala duhove. Autorica se ne pokušava obračunavati s onima koji je napadaju, nego sve tekstove donosi u knjizi da čitatelji sami procijene koja strana ima pravo. Govori također i o međunarodnim odjecima, kako o kritikama tako i o prijevodima. Slijedi treći dio za koji mi nije posve jasno zbog čega je tako nazvan. Sadrži, naime, samo sljedeće: Biografiju autorice; Bibliografiju; Popis imena i djela; Popis kazališnih institucija (udruga, grupa, kazališta, festivala i nagrada). Moram ovdje spomenuti i još nešto. Nikčevićka nesvjesno rabi i politički govor koji je potpuno neispravan. Tako kad u bibliografiji spominje tko je sve pisao o prvom izdanju knjige u naslov »Hrvatski jezik« domeće u zagradi »i jezici bivše Jugoslavije«, a kad govori o sveučilištima gdje se knjiga rabi kao udžbenik spominje bosanska sveučilišta. Nešto je novo stupilo na pozornicu, trend je mrtav, draga Sanja. Ali, nije ona ovo napisala sa zlobom, kao što ni ja na to tako ne odgovaram.

Ovako koncipirano novo izdanje knjige još jače podvlači da je trend nametnut i da ljudi imaju potrebu za nečim drugim. Radi se jedino o tome tko će biti onaj tko će to javno reći i uspješno odoljeti svim napadajima. Sanja Nikčević potpuno svjesno krenula je tim putem. O njoj i ovoj njezinoj knjizi još će se dugo govoriti. A što je najbitnije, mlađi naraštaji imaju iz čega učiti pravu prirodu svog poziva. Jedino bi bilo dobro da se autorica ne uljulja u svojoj pobjedi i da nam podari još koje barem ovakvo, ako ne i bolje, djelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. prosinca 2010.

Osobno